Ljudski mozak je čudo. Ali isto tako je čudo kako se poigrava s nama. Vrlo dobro to radi kroz tzv. kognitivne pristranosti.

O kognitivnim pristranostima je već bilo riječi, pa samo ukratko, to su sistemske greške našeg mozga. Sustavni su to obrasci mišljenja ili interpretacije informacija koji mogu dovesti do netočnih zaključaka, pogrešnih procjena i donošenja loših odluka. Kognitivne pristranosti su nam uobičajene jer se često oslanjamo na mentalne prečace kako bismo donijeli brze i efikasne odluke. Međutim, te pristranosti mogu dovesti do pogrešaka u zaključivanju, čak i kada su nam sve informacije dostupne.

Dvije vrlo česte pristranosti su zabluda o nepovratnim troškovima (engl. sunk cost fallacy) i obrambena atribucija (engl. defensive attribution).

Zabluda o nepovratnim troškovima

Iako zvuči kao neki ekonomski problem, nije. Iako može postati! 🙂 Problem je to našeg mozga, odnosno nas samih. Svima nam se to dogodilo barem jednom u životu, a radi se o pogrešci u razmišljanju koja se javlja kada se odluke temelje na uloženom vremenu, novcu ili resursima koji su već utrošeni, a ne na budućim (potencijalnim) izgledima za uspjeh. Ova se pogreška javlja kada odlučimo nastaviti s projektom ili aktivnošću koja se ne isplati, ali samo zato što smo već potrošili veliki iznos vremena, novca ili resursa.

Svi smo imali priliku nastavljati „ulagati“ u projekte, aktivnosti, ljude, promjene… samo zato što smo do sada već uložili ili veliki iznos sredstava ili vremena ili…
Ova kognitivna greška našeg mozga često će biti povezana s psihološkim čimbenicima kao što su strah od neuspjeha, gubitka ili odustajanja te osjećaja da je ulaganje vrijedno samo ako se vidi rezultat, bez obzira na to koliko je potrebno za postizanje tog rezultata.

Kako bi se izbjegla ova pogreška u razmišljanju, važno je fokusirati se na budućnost i razmotriti sve mogućnosti prije donošenja odluka. Također je važno osigurati da odluke budu utemeljene na realnim izgledima za uspjeh, a ne na uloženim resursima koji su već potrošeni.

Sunk cost falacy uglavnom je povezan s funkcioniranjem mozga u smislu da se odluke o nastavku „ulaganja“ u nešto što se ne isplati mogu temeljiti na emocionalnoj reakciji na već utrošene resurse. Mozak može reagirati na gubitak utrošenih resursa poput novca, vremena i napora kao na emocionalni gubitak, što može dovesti do želje da se nastavi s aktivnošću samo kako bi se izbjegao osjećaj gubitka.

Osim toga, mozak može imati tendenciju da precjenjuje vrijednost onoga što je već potrošeno i da podcjenjuje vrijednost budućih izgleda za uspjeh. Ovo se može objasniti kognitivnom pristranosti nazvanoj “Endowment effect”, što znači da smo skloniji precijeniti vrijednost stvari koje su već u našem vlasništvu u usporedbi s onima koje nisu. Ruku na srce, mnogi od nas su pokušali prodati auto za dvostruko veću vrijednost, jer je naš. 🙂

Insula

Istraživanja su pokazala da aktivacija određenih dijelova mozga, poput insule, može biti povezana sa zabludom o nepovratnim troškovima. Insula je dio mozga koji se aktivira tijekom emocionalnih reakcija, uključujući osjećaj gubitka i stresa. Kada se suočimo s odlukama o nastavku ulaganja u nešto što se ne isplati, insula može biti aktivirana, što će otežati donošenje racionalnih odluka.

Insula je još uvijek „predmet“ istraživanja, no za sada se može reći da je dio mozga koji se nalazi duboko u lateralnoj fisuri mozga, između temporalnog i frontalnog režnja. Insula je povezana s različitim funkcijama, uključujući osjetila okusa i boli, emocionalne regulacije, socijalne interakcije te svijesti o našem tijelu.

Igra važnu ulogu u procesiranju emocija, kao što su osjećaj srama, ljutnje i stresa te ima ključnu ulogu u prepoznavanju i obradi informacija o tijelu, uključujući bol i glad.

Zbog svoje uloge u emocionalnom procesiranju, insula je često povezana s različitim mentalnim poremećajima, kao što su anksioznost, depresija, socijalni poremećaji i ovisnosti. Insula je također povezana s kognitivnim procesima, kao što su donošenje odluka i procjena rizika.

Obrambena atribucija

Obrambenu atribuciju koristimo uglavnom u dva slučaja.

Prvi kada želimo zadržati osjećaj kontrole nad našim životom. Istraživanja pokazuju da je većina nas sklona podcijeniti koliko slučajni događaji mogu oblikovati naše živote. U takvim slučajevima „natjeramo“ naš mozak da izmisli neki razrađeni uzrok te time, na neki način, podcijeni moć da netko ima manje ili više sreće u životu i da neke stvari jednostavno mogu krenuti po zlu, jer mogu. 🙂

Na primjer, netko je opljačkan ili je imao neku nezgodu. Ili ga je jednostavno „lupio“ infarkt. U takvim situacijama pribjegavamo objašnjenjima da je opljačkan jer, eto, kasno je izašao van ili ga je „lupio“ infarkt jer je nezdravo živio, a ne zato što je to stvarno bio slučajni događaj. Naravno da je sve to vjerojatno, ali nama je puno jednostavnije ako smo to racionalizirali na način da se nama ne može dogoditi jer mi jednostavno to tako ne radimo. Ljudi ne vole nepredvidljivost i slučajnost. Jer nepredvidljivost i slučajnost je neizvjesnost, a neizvjesnost ne volimo.

Drugi slučaj obrambene atribucije je u slučaju eksternalizacije krivnje. U ovom slučaju, obrambena atribucija je psihološki koncept koji se odnosi na tendenciju da prebacujemo odgovornost za neuspjeh na vanjske čimbenike, dok se uspjeh pripisuje unutarnjim čimbenicima. Pa tako, nismo pali na ispitu jer nismo učili nego su pitanja bila teška.

Općenito, obrambena atribucija je povezana s psihološkim konceptima kao što su samoprihvaćanje i samozaštita. To je način kako ćemo zaštiti svoje samopoštovanje ili izbjeći negativne emocije kao što su osjećaji krivnje ili srama.

Naravno, upotreba obrambene atribucije može dovesti do toga da ne preuzmemo odgovornost za svoje postupke i ne radimo na unaprjeđenju naših vještina ili poboljšanju svojih postignuća, što će posljedično utjecati na našu sposobnost suočavanja s budućim izazovima i stvaranja osjećaja kontrole nad našim životima. A gubitak kontrole tek postaje problem…

Psiholozima je obrambena atribucija zanimljiva sa stanovišta kako percipiramo i tumačimo događaje u svom životu što je bitno od obrazovanja, privatnog života do posla kada se tek suočavamo s izazovima i moramo donositi odluke koje će utjecati na naš život i karijeru.

I opet amigdala

Obrambena atribucija, uglavnom je, povezana s aktivacijom određenih dijelova mozga kao što su prefrontalni korteks, insula i amigdala.

Dok je prefrontalni korteks povezan s kognitivnom kontrolom, odlučivanjem i planiranjem te se smatra da je uključen i u proces obrambene atribucije kroz regulaciju emocija i motivaciju.

Naravno, kao i obično, osjećaji kompliciraju stvari pa u cijeloj priči imamo insulu s osjećajima krivnje, stida i srama, a sve skupa „povezuje“ amigdala.  Amigdala je također uključena u emocionalnim procesima  te igra ključnu ulogu u odgovoru na stresne situacije. U kontekstu obrambene atribucije, uključena je kroz procesiranje informacija o negativnim ishodima i procjeni rizika.

Trening

Na kraju je važno napomenuti da se kognitivne pristranosti mogu prepoznati i prevladati. Učenje o ovim pristranostima i svjesnost o njihovom utjecaju na donošenje odluka može nam pomoći da donosimo racionalnije odluke i izbjegnemo pogreške poput sunk cost fallacyja i obrambene atribucije.