Već godinama slušamo slične rečenice. Treba podizati angažiranost. Treba jačati kulturu. Treba razvijati lidere. Treba više slušati zaposlenike. Treba raditi na employee experience-u. Treba graditi employer brand. Sve to zvuči razumno, pristojno i profesionalno. Problem je što organizacije, unatoč svim tim naporima, često ne funkcioniraju…

U poslovnom i popularnom diskursu već godinama kruži ideja da ključne probleme organizacija i društva uzrokuju “teški I opasni karakteri”, psihopati, narcisi, manipulativni pojedinci. To je narativ koji dobro prolazi jer nudi jednostavno objašnjenje i jasnog krivca. Međutim, kada se pogled pomakne s individualnih devijacija…

Kada nešto ne valja u organizaciji, tražimo li uvijek problem na pravom mjestu? Možda nije popularno o tome govoriti, ali može li problem nekada biti i u samim zaposlenicima? Danas, kada se organizacijska kultura, employer branding i ankete o zadovoljstvu zaposlenika nalaze u središtu HR…

Još kao klinci bili smo spremni ispitivati granice, kako one vlastite tako i granice naših roditelja. Kroz igru, neprestano otkrivanje svijeta oko nas, kao da smo pokušavali dokučiti gdje prestaje naša snaga, hrabrost, strpljenje… Spuštanje biciklom niz padinu, paleći ping-pong loptice zamotane u aluminijsku foliju,…

PROBLEM AI Činjenica da o AI govori netko tko uopće ne bi trebao govoriti o AI pokazuje zapravo koliko je problem AI velik. I nije problem u tome da li AI, na koji god način, koriste više nastavnici ili učenici/studenti, HR-ovci, …problem je u tome…

To da nitko nikoga više ne sluša i da je vještina aktivnog slušanja postala iznimno rijetka „pojava“, jasno je svima. Prije par dana sam pisao o ekonomiji pažnje kao konceptu koji se odnosi na način na koji se ljudska pažnja tretira kao rijedak i dragocjen…