Ne postoji osoba na ovom svijetu koja nije nešto u životu očekivala. Očekivanja su u ljudskoj prirodi, ona su jednostavno i duboko usađena u ljudskoj psihologiji i ponašanju. I ma koliko puta mi rekli da „nećemo više ništa očekivati“ to se opet ponovilo. Ali se, posljedično s očekivanjima, dogodilo i to da smo se razočarali.

Pozadina očekivanja

I naši davni preci su „koristili“ očekivanja, u konačnici da bi predvidjeli potencijalne opasnosti, ali i prilike. Sve skupa im je povećavalo šanse za preživljavanje. S biheviorističkog stanovišta, naš mozak koristi prošla iskustva o svemu pa i ona o očekivanjima jer nam učenje iz iskustva omogućava prilagodbu okolini, a posljedično i vjerojatno i donošenje boljih odluka.

U očekivanjima možemo tražiti i psihološke i kognitivne razloge. Svi mi imamo potrebu za kontrolom i predvidljivošću u svom životu. Očekivanja nam omogućuju da se osjećamo kao da imamo kontrolu nad budućnošću i smanjuju osjećaj nesigurnosti. I naravno da tu, ne uvijek, ali ipak mogu nastati „Problemi“.

Također, naš mozak „proračunat“ kakav je, kroz očekivanja smanjuje naš/njegov mentalni napor. Kada imamo očekivanja, ne moramo svaki put iznova analizirati sve aspekte situacije, već koristimo prethodno naučene obrasce za donošenje odluka.

I na koncu, možemo gledati i društveni kontekst jer čovjek osim što je biće iskustva je i društveno biće pa tako očekivanja igraju važnu ulogu u međuljudskim odnosima. Očekivanja o ponašanju drugih ljudi i kako će oni reagirati na nas pomažu oblikovati naše društvene interakcije i odnose.

Da bi sve oko očekivanja bilo još kompleksnije, očekivanja nam mogu biti snažan motivator, pa da se ne lažemo, naše očekivanje „nagrade“ (štogod ona bila) može nas motivirati da uložimo (dodatan) trud u neki „“zadatak“.

Također, naša očekivanja su često oblikovana i društvenim normama i njenim vrijednostima pa su tu očekivanja o uspjehu, ponašanju, društvenim ulogama.

I sve to, naravno i apsolutno, utječe na nas da formiramo svoja očekivanja. I kada već svi spominju obrazovanje, naravno da se i kroz obrazovanje, a od ranog djetinjstva učimo što možemo očekivati u različitim situacijama, kako se ponašati, kako reagirati na očekivanja drugih.

I sada, na kraju, ispada da je apsolutno sve posloženo da poslije (neispunjenih) očekivanja dolazi do razočarenja.

Kao da je svijet postavljen da se to manje ili više, uvijek desi 🙂

Što je uopće očekivanje? A što razočaranje?

Očekivanje i razočarenje su dva povezana, ali različita psihološka koncepta koja značajno utiču na naše emocionalno stanje i ponašanje. Očekivanja su uvjerenja ili predviđanja o budućim događajima, situacijama ili ponašanjima. Mogu biti svjesna ili nesvjesna.

Razočaranje nastaje kada se očekivanja, logično,  ne ispune. To je negativna emocionalna reakcija koja se može manifestirati kao tuga, frustracija, ljutnja ili osjećaj bespomoćnosti. Ako se pitamo zašto se tako loše osjećamo, a nakon što smo se razočarali, odgovor je jednostavan. U pozadini su „gadne“ emocije, tuga, frustracija, ljutnja, ali i vrlo, vrlo, vrlo nezgodan osjećaj, onaj bespomoćnosti.

Gore ne može…

Iza razočaranja imamo nekoliko psiholoških aspekata. S obzirom da razočaranje često dolazi iz nesklada između onoga što smo očekivali i onoga što smo dobili ili što se zaista dogodilo, logično je da će se pojaviti kognitivna disonanca.

Pri čemu ćemo se pokušati, koristeći različite strategije, emocionalno regulirati. Neki manje, a neki više uspješno.

Oni mudriji će pokušati nešto naučiti iz svega te prilagoditi očekivanja u budućnosti te si s time pomoći u izbjegavanju negativnih emocija.

Zašto sam krenuo od kognitivne disonance?

Kognitivna disonanca igra ključnu ulogu u osjećaju nelagode i razočaranja koji nastaju kada se očekivanja ne ispune. To je stanje mentalne nelagode koje se javlja kada postoje nesklad u  (našim) vjerovanjima, vrijednosnom sustavu ili ponašanju. Kada očekivanje (kognicija) nije u skladu sa stvarnošću (druga kognicija), dolazi do disonance.

Sljedeći „problem“ kognitivne disonance ili još bolje nas je da se javlja zbog naše potrebe za konzistencijom u našim uvjerenjima, ponašanjima. I nas i drugih. Kada postoji nesrazmjer, nastaje psihološka napetost jer nesklad prijeti našem osjećaju stabilnosti, a u konačnici i samopoštovanja.

Kognitivna disonanca će uzrokovati nelagodu zbog spomenutog nesklada, no problemi nastaju u dijelu emocionalne regulacije, kada će neki od nas teško upravljati svojim emocijama što će doprinijeti intenzivnijem osjećaju razočaranja, ali će onda rezultirati I promjenom našeg ponašanja. I to uglavnom u negativnom smjeru od onoga kako bi trebalo. Drugim riječima, na neki način ćemo se i mi pokušati ponašati isto kao i osoba koja nas je razočarala.

Ima li tu elemenata samoispunjavajućeg proročanstva?

Naravno da sam članak mogao nastaviti time da evaluiramo očekivanja, da disonancu probamo smanjiti promjenom očekivanja ili promjenom ponašanja.

Ali zašto kada se to ionako neće dogoditi i naravno da ćemo otići u drugom smjeru 🙂

I naravno da ćemo otići u smjeru samoispunjavajućeg proročanstva. Samoispunjavajuće proročanstvo je pojava kada naše očekivanje o nekom događaju ili situaciji utječu na naše ponašanje na način koji dovodi do ostvarivanja tih očekivanja. Drugim riječima, ako očekujemo da će se nešto loše dogoditi, naše ponašanje može nesvjesno doprinositi tome da se to stvarno i dogodi.

U kontekstu očekivanja i razočaranja, često ćemo, da spasimo sami sebe, očekivati opet razočaranje. Da, nekada se vjerojatno i sami sebi divimo 🙂 Pa zato, ako stalno očekujemo razočaranje, možda ćemo se ponašati na način koji zapravo povećava vjerojatnost da se razočaramo.

I što se onda događa?

U stvari sve je logično. Ako očekujemo da će nas netko iznevjeriti, vjerojatno ćemo se ponašati rezervirano ili nepovjerljivo ,a to daje sasvim dobru i realnu šansu da se te osoba, na neki način, povuče i u konačnici nas (opet) iznevjeri.

I zato…

Uz naša očekivanja, „pužu“ paralelno i razočaranja, a sve zajedno može biti dodatno zakomplicirano našim ponašanjem kroz samoispunjavajuće proročanstvo.

I zato je možda dobro, bez prevelikih savjeta, dobro razumijete kako i mi sami ponekad reagiramo.