Vjerojatno smo se svi našli u ponekoj situaciji da smo nešto, što nam se nikako nije svidjelo, barem prešutjeli, ako ne i prihvatili. Realno, nečinjenjem smo i prihvatili.

Puno puta ćemo se naći „na pola puta“ radi potrebe za prihvaćanjem. Ljudi u principu ne vole stršati, ne vole se previše eksponirati, rado će se utopiti u masi. Uostalom, vjerojatno su nam i roditelji „ulili“ onu bezvremenu – ne talasaj!

MEDIOKRITETSVO

Činjenica da ljudi ne vole stršati otkriva duboke aspekte ljudske prirode i društvene dinamike. Tendenciju da prešutimo ili čak prihvatimo neetično ponašanje možemo analizirati kroz različite perspektive, uključujući psihologiju, sociologiju i filozofiju.

• Psihološka perspektiva: Jedan od ključnih faktora je potreba za pripadanjem. Psiholozi ističu da ljudi imaju inherentnu potrebu da budu dio grupe ili zajednice, što je ključno za naše preživljavanje i evoluciju. Konformizam, ili prilagođavanje ponašanja kako bi se uskladilo s normama grupe, često je rezultat te potrebe. Strah od odbacivanja ili izolacije može potaknuti pojedince da prešute neetično ponašanje, čak i kada se s njim ne slažu.
• Sociološka perspektiva: Društvene norme i vrijednosti igraju ključnu ulogu u definiranju onoga što se smatra prihvatljivim ili neetičnim ponašanjem. U nekim slučajevima, društveni pritisci i očekivanja mogu utjecati na to da pojedinci podržavaju ili prešućuju neetično ponašanje. Socijalizacija, proces kojim se pojedinac uči i usvaja norme i vrijednosti svoje kulture, oblikuje naše poglede na etiku i moral.
• Filozofska perspektiva: Ovo pitanje baca svjetlo i na filozofske debate o prirodi etike i morala. Postoji mnogo teorija koje pokušavaju objasniti zašto ljudi djeluju na etički ili neetički način. Neki filozofi tvrde da je naš moralni kompas vođen unutarnjim principima, dok drugi vjeruju da je naša etika u većoj mjeri proizvod vanjskih utjecaja.

I na koncu, kao posljedicu imamo mediokritetstvo.

Strah od isticanja i prešutno prihvaćanje (neetičnog ponašanja) mogu dovesti do mediokritetstva na više načina. Kada se ljudi boje zauzeti stav ili se suprotstaviti nepravdi, smanjuje se raznolikost mišljenja i ideja, što će dovesti do stagnacije u kreativnosti, inovacijama i napretku. Ovo stvara okruženje u kojem se cijeni sukladnost više nego izvrsnost, ograničavajući tako osobni i društveni razvoj. I moju tvrtku, također 🙂

Za borbu protiv ovoga, važno je razvijati kritičko mišljenje, samosvijest i moralnu hrabrost. Edukacija i otvorena diskusija o etičkim dilemama mogu potaknuti pojedince da preispitaju svoje stavove i ponašanja, te ih potaknuti da djeluju u skladu s vlastitim moralnim uvjerenjima, čak i kada je to teško ili nepopularno.

Kako to izgleda u praksi?

Našli ste se na večeri s direktorom sektora nakon uspješnog kvartala. U stvari ste sretni da ćete se naći zajedno na večeri i ne razmišljate više o work-life balanceu i tome da bi ste li radije jeli i pili solo u miru svoga doma. No, u tom trenutku dok ste sretni kako ste dobro odlučili i došli na večeru, direktor sektora vam počinje kvariti raspoloženje. Naime, nezadovoljan je rezerviranim mjestom, položajem, doziva konobara i žali se kako to nije ono mjesto koje on redovno rezervira. Konobar pokušava objasniti da je rezervacija došla prekasno i da je ovo najbolje što se moglo napraviti. Međutim, direktoru to nije dovoljno. I lagano, ali sustavno maltretira konobara. Napetost u zraku se može rezati nožem. Nakon što ga je izvrijeđao, sjeda na svoje mjesto na čelu stola, a prvi suradnik do njega prekida napetu atmosferu lošom šalom.

ŠTO SE TU DOGODILO?

Ovdje su sažete tri psihološke dinamike koje vode ka neetičnom ponašanju. Prva je omnipotencija i vjerovanje da za nas ne vrijede pravila ponašanja kao i za ostale ljude. Drugo što vidimo je „organizacijsko kulturološka anesteziranost“ kroz koju se polako navikavamo na drugačije, devijantne norme te smanjene etičke vrijednosti. I na kraju imamo očigledno zanemarivanje (želju da ne vidimo) na račun trenutnog nagrađivanja odnosno zadržavanja dobrih odnosa s onima u poziciji moći.

I tu je, načelno, sve ok jer je uglavnom i jednostavno tako. Naravno, ovo nije opravdanje i ne smije biti nego je to jednostavno naš, održivi, model ponašanja.

Problem leži u tome da obično mala, nevina laž kroz vrijeme preraste u pravu prijevaru. Kako se miču granice, za što god i u kojem god smjeru, postepeno i polako, mi se navikavamo. I to je jednostavno tako. To se zove neuroplastičnost mozga.

Omnipotencija

Omnipotencija je divna osobina koju smo mogli gledati dok djeca odrastaju. Kada mali, pedalj i nešto velik klinac, „osvaja svijet“, penje se po ljuljačkama i toboganima dok se roditelji love za glavu, lišen svih strahova (jer njih učimo) i brige oko toga što će netko reći te bez ikakve primisli da se nešto loše uopće može dogoditi. Međutim, to je dio psihološkog razvojnog procesa djeteta. Ključno je ovo „djeteta“. Za sve ostale to je vid psihološke obrane i to krajnje loše. Ta obrana je odgovor na našu silnu nemoć koju osjećamo. Obično su „mali“ ljudi skloni omnipotenciji.

Omnipotencija u svijetu odraslih manifestira se kao skriveni štit protiv vlastite nesigurnosti i strahova. Kroz omnipotenciju se kao odrasla osoba, suočena s izazovima i neizvjesnostima svakodnevnog života, vraćamo u ono djetinjstvo gdje je sve bilo moguće, gdje su granice bile tek iscrtane, ali ne i prepoznate, ne i ograničavajuće. U poslovnom svijetu, politici, pa čak i u osobnim odnosima, ukoliko smo skloni omnipotenciji često se vidimo kao neustrašivi vođe, spremni suočiti se s bilo kojim izazovom, no taj osjećaj često će nam i brzo prerasti u aroganciju i nepoštivanje pravila i normi.

Kako omnipotencija raste, tako se povećava i jaz između nas i stvarnosti. Rizici postaju veći, upozorenja se ignoriraju, a savjeti se odbacuju kao nepotrebni. U očima omnipotentne osobe, svijet postaje šahovska ploča na kojoj su svi ostali samo figure koje se mogu pomicati po volji.

Dok nam pruža osjećaj nadmoćnosti i neovisnosti, istovremeno oslabljuje naše sposobnosti empatičnosti prema drugima te nam omogućava da svijet vidimo samo i isključivo iz vlastite perspektive.

Da bi smo si pomogli, vjerojatno nije potrebno napisati da je potrebno priznati vlastitu ranjivost i prihvatiti da su strah i nesigurnost dijelovi ljudskog iskustva. Jer sve možemo kontrolirati ili barem pokušati kontrolirati, ali život je život.

Zanemarivanje

Zanemarivanje, ili ako nam je lakše, “opravdavanje propusta” kao sljedeća psihološka dinamika, predstavlja sljedeću ključnu dimenziju našeg skretanja s puta etičnog ponašanja. U srži ovog fenomena leži ljudska tendencija da previdi ili minimalizira etičke prekršaje u zamjenu za trenutačnu korist. Ovaj obrazac ponašanja je često rezultat želje za očuvanjem statusa quo, straha od konfrontacije s autoritetima ili pukog izbjegavanja neugodnosti.

Kao i omnipotencija, zanemarivanje se može početi razvijati već u djetinjstvu. Djeca koja su naučila kako učiniti nevidljivima manje prekršaje, a kako bi izbjegla sukob ili kaznu, mogu kao odrasli razviti sklonost prema “opravdavanju propusta” u složenijim situacijama. Odnosno eksternalizaciji. U organizacijskom svijetu, to se može manifestirati kao prešutno prihvaćanje upitnih poslovnih praksi, zanemarivanje signala upozorenja o potencijalnim problemima ili čak ignoriranje jasnih etičkih prekršaja, a sve u ime postizanja kratkoročnih ciljeva.

Ono što često zaboravljamo je da svako zanemarivanje ima svoju cijenu. Dok se kratkoročne koristi mogu činiti primamljivima, dugoročne posljedice za osobni integritet, profesionalni ugled i organizacijsku kulturu mogu biti devastirajuće. Povijest je prepuna primjera kako su “mali” kompromisi prerasli u ozbiljne skandale, uzrokujući nepopravljivu štetu pojedincima i organizacijama.

Prepoznavanje i rješavanje „opravdavanja propusta“ zahtijeva hrabrost i integritet. Potrebno je aktivno se suprotstaviti pritisku skupine, postaviti visoke etičke standarde i nepokolebljivo ih se držati. To također uključuje razvoj kulture otvorenosti i transparentnosti gdje se potiče izražavanje zabrinutosti i gdje se etička pitanja smatraju prilikom za učenje i poboljšanje, a ne kao prijetnja.

Organizacijsko kulturološka anesteziranost

Bez obzira koliko mi bili principijelni, čovjek je okolišno i iskustveno biće te nas jedno i drugo formira, i nakon nekog vremena ćemo si morati priznati da su se s vremenom smjernice našeg moralnog kompasa pomaknule prema kulturi naše organizacije ili tima.

Vjerojatno u puno blažim oblicima i sami smo morali primijetiti da će se naše ponašanje prilagoditi okruženju u kojem provodimo ili smo proveli neki period. To se nije nužno moralo odraziti u nekom negativnom, nego i pozitivnom smjeru, no bilo kako bilo promjena u nama i na nama se desila. Ista vrsta “moralnog zarobljavanja” događa se u tvrtkama, ne preko noći, već postupno. Psihološki, radimo kompromis između uklapanja u kulturu i ostanka vjernima onome što cijenimo.

U početku, kulturološka organizacijska anesteziranost može poprimiti oblik ironične distance ili rezigniranosti. To nam se dešava kada postoji razlika između dviju opcija, ili između ideala koje naša tvrtka zagovara i onoga što vidimo kao prikazano i nagrađivano. No, to što nam se dešava je kognitivna disonanca, a naš mozak mora imati sve logično i mora imati rješenje. I zato, s vremenom, prestajemo primjećivati ili se i mi počnemo se ponašati na načine za koje nikada nismo očekivali da će se dogoditi.

Na kraju

Mnogi lideri suočili su se s izborom između „ostvarivanja nagrade“ ili činjenja prave stvari. Na sklizak teren ulijećemo u trenutku kada počinjemo racionalizirati naše postupke i govoriti si: “Ovo je izuzetna situacija”.

Mali „pomaci“ (ili devijacije, ako nam je lakše), postaju veliki pomaci, a onda se ti isti pomaci pretvaraju u navike. Svjesni smo da su loše, ali čine nam se opravdane pa čak do neke mjere i prihvatljive. Nakon proteka vremena, uopće nam je teško točno odrediti kada smo „prešli crtu“.

Na ulazu u svako stubište, zgradu nalazi se kućni red.

Povezivanje „kućnog reda“ s pravilnim upravljanjem ljudskim resursima i važnošću izgradnje organizacijske kulture od gore prema dolje, od lidera do zaposlenika, ključno je za stvaranje etičnog radnog okruženja. Etični lideri igraju ključnu ulogu u postavljanju standarda za ponašanje unutar bilo koje tvrtke. Oni su polazište za izostanak one toksične, organizacijske kulture. Njihova sposobnost da rade prema etičkim načelima koja zagovaraju služi kao model za zaposlenike na svim razinama.

Upravljanje ljudskim resursima treba biti usmjereno na promicanje tih vrijednosti kroz selekciju, obuku, ocjenjivanje i razvoj zaposlenika. Programi osposobljavanja koji uključuju etičku edukaciju, razvoj kritičkog mišljenja, prosudbe i donošenja odluka… mogu pomoći zaposlenicima da prepoznaju i izbjegnu situacije koje bi ih mogle dovesti do etičkih dilema.

Izgradnja organizacijske kulture koja promiče transparentnost, odgovornost i međusobno poštovanje ključna je za osiguravanje da se etički standardi poštuju na svim razinama.

I zato,  u svijetu gdje timski sastanci ponekad nalikuju seansama za grupnu terapiju, nije ni čudo što nas put od mediokritetstva do izvrsnosti podsjeća na vožnju toboganom u lunaparku. Ironično, ključ uspjeha možda leži u tome da povremeno zanemarimo vlastite savjete, pod uvjetom da ih se prvo sjetimo zaboraviti. Jer nema gore stvari, ako se trudimo da osobna pravila, istine i zaključci postanu univerzalni. A pogledajte na LN i vidjet ćete da to nije izuzetak, nego pravilo 🙂