O metakogniciji se počelo pisati u medijima, što je dobro jer se time metakognicija izvlači iz vrlo uskog akademskog konteksta. No, u popularnim tekstovima često se romantizira, miješa s oblikom inteligencije, prikazuje kao rijetka osobina posebno „dubokih” ljudi ili se svodi na još jednu privlačnu psihološku „etiketu“. Time se fula njezina prava vrijednost.

Metakognicija nije ukras osobnosti. Nije ni nova vrsta inteligencije, barem ne u preciznom psihološkom smislu. Ona je sposobnost osobe da promatra, procjenjuje i regulira vlastito mišljenje. Drugim riječima, nije pitanje samo što mislimo, nego znamo li procijeniti kako mislimo, koliko dobro razumijemo ono o čemu govorimo i kada bi vlastiti zaključak trebalo dodatno provjeriti.

U najjednostavnijem obliku, metakognicija je sposobnost da se čovjek zaustavi i postavi sam sebi nekoliko, možda neugodnih, ali važnih pitanja: Znam li ovo doista ili samo imam osjećaj da znam? Na čemu temeljim svoj zaključak? Koliko sam siguran u vlastitu procjenu? Što bi me moglo uvjeriti da sam u krivu? Jesam li promijenio mišljenje zato što imam bolje dokaze ili zato što mi je tako emocionalno lakše?

Upravo je u tome razlika između same inteligencije i metakognicije. Inteligencija nam može pomoći da brzo povezujemo informacije, rješavamo probleme, razumijemo obrasce i donosimo zaključke. Metakognicija nam pomaže da procijenimo koliko su ti zaključci dobri. Inteligentan čovjek može brzo misliti, ali to ne znači da dobro provjerava vlastito mišljenje. Može biti uvjerljiv, verbalno jak, analitičan i brz, a istodobno potpuno loše kalibriran u procjeni vlastitog znanja.

Zato metakognicija nije pitanje brzine mišljenja, nego kvalitete unutarnje provjere.

Jedan od najvećih problema današnjeg vremena nije nedostatak informacija. Problem je sve slabija sposobnost razlikovanja između informacije, razumijevanja i znanja. Čovjek može nešto pročitati, prepričati, čak i vrlo uvjerljivo objasniti, a da zapravo ne razumije dubinu problema. Može koristiti stručne riječi, citirati podatke i slagati logične rečenice, a da ne vidi granice vlastitog razumijevanja.

Tu metakognicija postaje ključna. Ona nije samo sposobnost razmišljanja o vlastitom razmišljanju, kako se često pojednostavljeno kaže. Ona je sposobnost kalibracije između onoga što znamo, onoga što mislimo da znamo i onoga što ne znamo da ne znamo.

To je osobito važno u vremenu umjetne inteligencije. AI može pomoći u pisanju, istraživanju, analizi, učenju i donošenju odluka. Ali AI istodobno može stvoriti opasan osjećaj razumijevanja. Kada alat brzo proizvede dobar tekst, sažetak, argument ili prijedlog, čovjek može steći dojam da i sam razumije ono što je dobio kao rezultat. Međutim, sposobnost korištenja odgovora nije isto što i sposobnost razumijevanja problema.

Zato će u post-AI razdoblju metakognicija vjerojatno postati važnija, a ne manje važna. Ne zato što će ljudi morati znati sve, nego zato što će morati bolje procjenjivati što stvarno razumiju, kada se oslanjaju na tuđu ili strojnu obradu i gdje prestaje njihova stvarna kompetencija.

Bez metakognicije, AI ne povećava nužno znanje već može povećati (samo) brzinu proizvodnje (krivih) uvjerenja.

Metakognicija je važna za donošenje odluka. Ona omogućuje bolju procjenu rizika, realnije planiranje, kvalitetnije učenje iz pogrešaka i zdraviji odnos prema povratnoj informaciji. Osoba s razvijenijom metakognicijom ne mora uvijek biti u pravu, ali ima veću šansu prepoznati kada možda nije u pravu. A to je u složenim sustavima često važnije od početne sigurnosti.

Popularna psihologija često metakogniciju prikazuje kao skup lijepih osobina: samosvjesnost, poniznost, mudrost, otvorenost za rast, emocionalnu zrelost i sposobnost prihvaćanja pogrešaka. Sve te osobine mogu biti povezane s metakognicijom, ali nisu isto što i metakognicija.

Netko može biti introspektivan, ali loše procjenjivati vlastito znanje. Netko može biti emocionalno otvoren, ali nekritičan prema vlastitim zaključcima. Netko može djelovati skromno, ali se i dalje stalno oslanjati na pogrešne pretpostavke.

Zato treba biti oprezan s pretvaranjem metakognicije u još jednu poželjnu osobinu ličnosti. Metakognicija nije pitanje dojma o sebi već se ona vidi u odnosu između sigurnosti i točnosti. U tome koliko osoba zna razlikovati kada zna, kada ne zna i kada bi trebala potražiti dodatni dokaz. Ona se vidi u sposobnosti promjene strategije kada postojeći način razmišljanja ne daje rezultat.

To je razlog zašto je metakognicija toliko važna u učenju. Dobar učenik nije samo onaj koji puno uči, nego onaj koji zna pratiti razumije li ono što uči. Zna prepoznati kada samo pamti, a kada razumije. Zna promijeniti pristup kada vidi da ne napreduje i zna procijeniti koje gradivo mu je jasno, a koje samo izgleda poznato zato što ga je više puta vidio.

Isto vrijedi za odrasle ljude, stručnjake, menadžere i organizacije. Iskustvo može pomoći, ali može i zavarati. Što duže nešto radimo, lakše možemo zamijeniti rutinu za razumijevanje. Što smo uspješniji u nekom području, lakše možemo povjerovati da se naša procjena automatski prenosi i na druga područja. Tu metakognicija djeluje kao korektiv. Ona nas podsjeća da kompetencija nije opće stanje, nego uvijek ima granice.

Zato je jedna od najvažnijih metakognitivnih rečenica vrlo jednostavna: „Ovdje nisam siguran koliko znam.“ I ta rečenica nije znak slabosti već je početak ozbiljnog mišljenja.

U društvu koje često nagrađuje brzinu, samouvjerenost i jasan stav, metakognicija može djelovati sporo jer traži zastajanje, provjeru, razlikovanje pretpostavki od dokaza i spremnost da se vlastiti zaključak ne doživi kao dio identiteta, ali upravo zato je vrijedna. Ona ne usporava mišljenje zato da bi ga učinila nesigurnim, nego zato da bi ga učinila odgovornijim.

Metakognicija nije suprotnost samopouzdanju već je uvjet zdravog samopouzdanja.

Zato metakogniciju ne treba romantizirati. Treba je razvijati.

Ne kao još jedan trend u popularnoj psihologiji, nego kao temeljnu sposobnost učenja, prosudbe i odgovornog odlučivanja. Jer pitanje budućnosti neće biti samo tko ima više informacija, tko brže zaključuje ili tko bolje koristi AI.

Pitanje će sve više biti: tko zna prepoznati granice vlastitog mišljenja prije nego što posljedice loše procjene postanu stvarne.

I na kraju, bitno je reći da danas razlikujemo tri sloja metakognicije:

· Metakognitivno znanje – što osoba zna o vlastitom mišljenju, učenju i strategijama.

· Metakognitivno praćenje – koliko dobro osoba procjenjuje razumijevanje, sigurnost i vlastitu izvedbu.

· Metakognitivna kontrola – mijenja li osoba strategiju na temelju te procjene.