Zaposlenike treba upoznati. Zaposlenike treba razumjeti. Ne kaže se bez vraga da probamo s nekime živjeti da bi smo shvatili tko je i što je ta osoba. U poslovnom okruženju je to malo teže. Danas se puno piše o quiet quittingu, ali nitko ne piše previše o razlozima. Radi li se samo o financijskom aspektu, nedostatku motivacije, nedostatku podrške, bezizlaznosti pojedinca, manjku izazova, lošoj korporativnoj kulturi ili nečemu sasvim desetom.

Svi smo često bili na sastancima i vidjeli tihu većinu, glasnu manjinu, one više ekstrovertirane, one manje.

Iako svi misle da ljude čitaju, ipak se neke stvari mogu „prepoznati“ na osnovu modela ponašanja nekog pojedinca, no da li je svemu baš tako.

Možemo li pročitati koliko je neka osoba uvjerena da dobro može izvršiti određene zadatke, bez obzira na njeno znanje?

Često ćemo, poprilično površno, komentirati da je netko niskog samopouzdanja. Komentirajući smo se poigrali osjećajima, jer i samopouzdanje možemo „nazvati“ osjećajem.

Samopouzdanje je  u osnovi osjećaj ili emocionalno stanje koje se odnosi na uvjerenje u vlastite sposobnosti. To je osjećaj unutarnje sigurnosti koji omogućava osobi da se suoči s izazovima i rizicima, te da se osjeća dobro u svojoj koži. Osoba s visokim samopouzdanjem ima pozitivnu sliku o sebi i vjeruje da je sposobna uspjeti u različitim područjima svog života.

Općenito, osjećaji su psihološka stanja koja proizlaze iz naših emocionalnih i fizičkih reakcija na situacije i događaje. Osjećaji mogu biti pozitivni ili negativni, i oni su dio ljudskog iskustva. Primjeri pozitivnih osjećaja uključuju sreću, uzbuđenje, zahvalnost i radost, dok negativni osjećaji uključuju tugu, anksioznost, strah i ljutnju.

Osjećaji mogu biti kratkotrajni ili dugotrajni, i mogu biti uzrokovani različitim faktorima, uključujući vanjske događaje, situacije, misli i uvjerenja. Također, osjećaji su povezani s fizičkim senzacijama, kao što su ubrzani otkucaji srca, drhtanje, znojenje, suhoća u ustima i druge reakcije koje se javljaju u tijelu.

Postizanje visokog samopouzdanja može biti izazovno i zahtijeva vježbu i trud. No, kada smo nekoga okarakterizirali da je niskog samopouzdanja, da li smo mu pokušali razviti pozitivnu sliku o sebi, napraviti neko kognitivno restrukturiranje, ukazati na pozitivne osobine…?

Sindrom varalice

Često smo za nekoga znali primijetiti da je perfekcionist. Često nam je to i pohvala za osobu koju smo ocijenili kao perfekcionistu. Za nekoga ćemo reći i vidjeti da je sklon mikromenadžiranju. S druge strane, pojedince ćemo učiti kako da delegiraju. Sigurno imamo u blizini i zaposlenike koji se natprosječno trude, dokazuju. Koji žele apsolutnu kontrolu nad svime i svačime.

Možda imaju sindrom varalice?

Imposter syndrome ili sindrom varalice psihološki je fenomen pri čemu osoba ima konstantni osjećaj da iz nekog, njoj neznanog razloga, nije dostojna svojih postignuća te da ne zaslužuje uspjeh koji je postigla (i da će uskoro biti otkrivena kao varalica). Osoba s imposter sindromom često misli da će biti opisana kao neiskrena ili nekompetentna u bilo kojem trenutku. I sve se to događa bez i jednog konkretnog razloga.

Ovo stanje obično pogađa ljude koji su vrlo uspješni i postigli su značajne uspjehe (u odnosu na druge).
Bez obzira na njihove konkretne uspjehe, osobe s imposter sindromom imaju stalni osjećaj da su oni samo sretni slučajevi i da su ostali uspješni ljudi daleko bolji od njih.
Imposter sindrom može biti vrlo destruktivan i može utjecati na osobno zadovoljstvo, karijeru i životni uspjeh.

Pozadina imposter sindroma može biti povezana s različitim faktorima, a neki mogu biti izloženost čestoj kritici u djetinjstvu, različiti socio-kulturološki čimbenici, …

I zato…

Imposter sindrom će često prave ljude ostaviti na krivom mjestu. Njihovo znanje i stručnost neće biti prepoznato, samim time niti adekvatno plaćeno, nagrađeno, prepoznato…
Ali, s druge strane oni koji traže brza i jednostavna rješenja, pa eto, ako se i desi greška nije bila skupa, mogu biti prepoznati kao agilni.

No, što ako imaju problema s Dunning-Krugerovim sindromom?

Dunning-Krugerov sindrom

Totalno suprotno od imposter sindroma imamo Dunning-Krugerov sindrom.

Dunning-Krugerov sindrom je psihološki fenomen koji opisuje tendenciju nekih ljudi da precijene vlastite sposobnosti i znanje, dok istovremeno podcjenjuju sposobnosti i znanje drugih ljudi. Ove osobe vjeruju da su vrlo kompetentne u područjima u kojima su zapravo slabo informirane ili neiskusne, dok istovremeno nisu u stanju prepoznati svoje nedostatke ili slabosti.

„On/ona puno zna pa mu/joj je teško promijeniti mišljenje“, često ćemo reći. No, da li je takvu osobu teško uvjeriti u pogrešnost stavova, čak i kada se pruže jasni i nedvosmisleni razlozi/dolazi protiv njihovog mišljenja? Takvi ljudi su poprilično otporni na učenje i osobni razvoj.

Dunning-Krugerov sindrom je nazvan po psiholozima Davidu Dunningu i Justinu Krugeru, koji su ga prvi put opisali u svom čuvenom članku iz 1999. godine. Oni su proveli niz eksperimenata koji su pokazali da ljudi s Dunning-Krugerovim sindromom imaju tendenciju da budu manje sposobni procijeniti vlastite sposobnosti i da se oslanjaju na nepouzdane izvore informacija, što dovodi do pogrešnih zaključaka i odluka.

U svom članku nazvanom “Unskilled and Unaware of It: How Difficulties in Recognizing One’s Own Incompetence Lead to Inflated Self-Assessments”, Dunning i Kruger opisuju niz studija koje su proveli kako bi istražili razlike u sposobnosti procjene vlastitih sposobnosti između pojedinaca koji su bili stručni u nekom području i onih koji nisu.

Rezultati studije pokazali su da su neiskusni pojedinci često precijenili svoje sposobnosti i podcijenili sposobnosti drugih, dok su iskusni pojedinci bili skloniji realistično procijeniti svoje sposobnosti i sposobnosti drugih.

Dunning i Kruger su objasnili ovaj fenomen time što su sugerirali da neiskusnim pojedincima nedostaju znanja i vještina potrebnih za procjenu vlastitih sposobnosti i sposobnosti drugih. To znači da su neiskusni pojedinci manje svjesni svojih nedostataka i ograničenja, što dovodi do precjenjivanja njihovih sposobnosti.

Također su otkrili da su neiskusni pojedinci manje skloni tražiti povratne informacije o svom radu ili razvijati svoje vještine, što će dodatno pogoršati njihovu nesposobnost prepoznavanja vlastitih nedostataka.

Sam članak ukazuje na puno više jer ističe važnost kritičkog razmišljanja, samosvijesti i razvoja vlastitih sposobnosti. Neposredno ističe važnost učenja i razvoja zaposlenika.

Rezultat svega je

Da imposter sindrom mnogima oduzima priliku da zablistaju, dok će gospoda Dunning i Kruger „dozvoliti“ da nam pogrešni ljudi budu u središtu naše pozornosti.