Gladijatori su 105. godina prije Krista, osvojile široke narodne mase, a njihove borbe su postale najposjećeniji događaji u starom Rimu. Gladijatori koji su stekli popularnost i rekogniciju, i u konačnici preživjeli, postali su preteče današnjih influensera. No, to nije jedina paralela, u kontekstu društvenog dokaza, koji će se kasnije spominjati, a prepoznajući popularnost i utjecaj gladijatora, ondašnji marketingaši koristili su njihovu reputaciju kako bi promovirali proizvode. Činjenica da je poznati gladiator podržao određeni proizvod pružala je društveni dokaz koji je potvrđivao njegovu vrijednost i važnost za potrošače.

Zašto bi onda danas bilo drugačije, kada je psihologija čovjeka već tada odradila svoje.

Nekad su se novine kupovale i čitale satima, danas se novine više niti kupuju niti čitaju, skrolaju se. Dok skrolamo, nitko ne razmišlja o tome da je čitanje jedna od najsloženijih aktivnosti u koju se čovjek uključuje. Zašto je tomu tako?

Prilikom čitanja, moramo dekodirati niz simbola (slova) u značenje. Ovaj proces uključuje prepoznavanje riječi, razumijevanje njihove fonetske strukture i povezivanje tih elemenata u smislene jedinice kao što su rečenice. Dekodiranje zahtijeva poznavanje jezičnih pravila, vokabulara i sposobnost brze obrade informacija. Nakon što dekodiramo riječi, moramo razumjeti njihovo značenje u kontekstu. To uključuje tumačenje pojedinih riječi, razumijevanje gramatičkih struktura, uspostavljanje veza između rečenica i stvaranje mentalnih slika i konceptualnih modela na temelju teksta. Čitanje s razumijevanjem zahtijeva naše aktivno sudjelovanje što uključuje postavljanje pitanja, stvaranja predodžbi, donošenja zaključaka… Slijedeće što dolazi je kontekstualno razumijevanje i na kraju, čitanje nam je kognitivni teret jer traži od nas pažnju, korištenje naše memorije, zaključivanje, uspoređivanje, evaluaciju…

Sir Antony Jay: „The uncreative mind can spot wrong answers, but it takes a creative mind
to spot wrong questions.“

Naša istraživanja pokazuju da se u Hrvatskoj ne razumije pročitano, ako ne vjerujete nama, postoji podosta relevantnijih istraživanja o tome.

Danas sve više postaje važno koliko sami sebi postavljamo dobra pitanja. Digitalizacije neumitno donosi promjene i od nas zahtjeva različite prilagodbe, međutim u kontekstu svih tih promjena i naših navikavanja, pitanje je koliko dobro razumijemo sami sebe, koliko se prilagođavamo ili mislimo da smo se prilagodili…?

Nekada, ne tako davno, psihologiju mase mogli smo doživjeti jednom ili dva puta godišnje i to pri posjetu nekom koncertu ili sportskom događaju. Danas psihologiju mase doživljavamo na dnevnoj osnovi.

Što je psihologija mase? Psihologija mase je grana psihologije koja proučava ponašanje, stavove i percepcije pojedinaca kada su dio velike grupe ili mase. Fokusira se na to kako ljudi mijenjaju svoje ponašanje i stavove pod utjecajem grupnih dinamika i socijalnih interakcija unutar mase. Jedan od ključnih koncepta u psihologiji mase je “deindividualizacija”, što se odnosi na smanjenje individualne svijesti i odgovornosti kada su ljudi dio mase. Nekada je ovo moglo dovesti do zajedničkog pjevanja na koncertu, jer eto, ponijelo nas je ili do masovne tučnjave na utakmici, jer eto, opet nas je ponijelo. Uglavnom psihologija mase dovela bido ponašanja koje pojedinac ne bi pokazao kad bi bio sam.

Kada govorimo o promjeni stavova i percepcija pojedinaca pod utjecajem grupne dinamike u kontekstu društvenih mreža, mase se mogu formirati i djelovati online, često s većom brzinom i dosegom nego u tradicionalnim oblicima komunikacije. Ovakva brza i masovna komunikacija može imati snažan utjecaj na percepciju i naše ponašanje. Ideje, vijesti, mišljenja i trendovi se šire i mogu oblikovati stavove, uvjerenja i (re)akcije pojedinaca.

Ništa od ovoga napisanog ne bi trebalo djelovati katastrofično, no bitno je reći da digitalizacija, koja uključuje brzi napredak tehnologije i digitalnih medija, donosi brojne promjene u načinu na koji živimo i komuniciramo. Uzorci digitalne interakcije, brza dostupnost informacija i promjene u komunikacijskim kanalima postavljaju nove izazove za naše evolucijski oblikovane psihičke funkcije.

I onda se pitamo zašto smo, sve više, psihički i socijalno anksiozni. Zašto nam je postao disruptivan i neugodan telefonski poziv koji je došao bez najave, a počeli smo se ugodnije osjećati uz mailove i poruke koje „možemo kontrolirati“.

Možemo razmišljati i u smjeru jesmo li mi uzrok popularnosti TikToka, Instagrama, Tindera… ili smo posljedica.

Je li to razlog da je danas teško biti čovjek,  a još teže dijete?

Danas sve teže i teže razumijemo i ljude i ono što se događa oko nas, ali u konačnici, sve nam je teže i teže razumjeti sebe. Sljedeći problem koji možemo imati je donošenje mišljenja odnosno stavova.

U jednom od članaka je pisano o tome koliko je kompleksan proces donošenja odluke, međutim da bi smo uopće došli do toga, potrebno je imati stav, formirano mišljenje.

Proces kreiranja mišljenja

Sam proces je složen fenomen u koji je uključeno nekoliko faktora, kognitivni, emotivni i društveni. Sama psihologija dugo vremena proučava ove procese i nudi različite teorije i pristupe o tome kako ljudi formiraju mišljenje.

Kognitivna teorija

Danas razlikujemo kognitivnu teoriju koja se fokusira na ulogu kognitivnih procesa kao što su percepcija, pažnja, pamćenje, razmišljanje i rješavanje problema u formiranju mišljenja. Prema ovoj teoriji, ljudi aktivno obrađuju informacije, koristeći sheme i mentalne predstave kako bi stvarali i mijenjali svoje mišljenje. „Problem“ kod kognitivne teorije je što je uključena percepcija.

U privatnom i poslovnom životu često se susrećemo s različitim stavovima kod ljudi i to u načelu nema veze s time koliko se s njima dobro ili loše poznajemo jer je jedan od problema, percepcija.

Naime, nekako po definiciji percepcija bi se trebala odnositi na našu sposobnost da primimo i obradimo informacije iz našeg okruženja, dok perspektiva odražava našu osobnu interpretaciju i vrijednosni sustav koji koristimo za razumijevanje svijeta oko sebe. Naravno, problem je upravo u našim sposobnostima primanja i obrađivanja informacija te osobnoj interpretaciji i vrijednosnom sustavu – koji su apsolutno različiti i jedinstveni za svaku osobu.

Također, za percepciju je bitno reći da je to proces prepoznavanja, organiziranja i interpretiranja podataka koje primamo iz naših osjetila. To je vrlo individualno i ovisi o različitim faktorima poput naših iskustava, očekivanja i senzornih mogućnosti. I nije problem u različitim stavovima odnosno mišljenjima, nego u tome koliko je percepcija odradila svoje. I zato, danas je ljudima gotovo nemoguće promijeniti mišljenje, potrebno im je promijeniti percepciju. Promjena percepcije često je povezana s promjenom mišljenja kod ljudi. Ljudi imaju tendenciju mijenjati svoje stavove, uvjerenja i mišljenja na temelju novih informacija, iskustava i promjene perspektive.

No, valja napomenuti da promjena mišljenja nije uvijek jednostavna ni linearna. Ljudi mogu imati različite stupnjeve otvorenosti prema promjeni i može biti potrebno vrijeme, ponavljanje informacija ili dodatni argumenti kako bi se postigla stvarna promjena mišljenja.

Promjena mišljenja također može biti složen proces jer su ljudi skloni obrani svojih postojećih stavova i konzistentnosti s prethodnim uvjerenjima. No, s pravim argumentima, primjerenim dokazima i otvorenim dijalogom, moguće je potaknuti promjenu mišljenja kod ljudi.

Socijalno kognitivna teorija

Sljedeća je socijalno kognitivna teorija koja istražuje utjecaj socijalnog konteksta na stvaranje mišljenja. Ova teorija naglašava važnost društvenog učenja, modeliranja i percepcije drugih ljudi u oblikovanju naših stavova i uvjerenja. Također se bavi samoregulacijom i samo efikasnošću kao ključnim faktorima u formiranju mišljenja.

Ako je kod kognitivne, „osobni problem“ bio percepcija, ovdje je sljedeći isto tako osobni problem, naša samoregulacija. Samoregulacija je psihološki proces koji se odnosi na sposobnost pojedinca da svjesno kontrolira i regulira svoje misli, emocije, ponašanje i reakcije kako bi postigao svoje ciljeve. Ovaj proces uključuje upravljanje svojim impulsima, odgađanje, prevladavanje iskušenja i održavanje fokusa na dugoročnim ciljevima.

Samoregulacija uključuje sposobnost prebacivanja pažnje s trenutnih iskušenja i distrakcija na važnije zadatke i ciljeve. Također uključuje i sposobnost kontrole naših reakcija i odgađanje trenutnog zadovoljstva radi postizanja dugoročnih ciljeva. Osobe koje su dobro samoregulirane mogu suzbiti želju za trenutnim užitkom ili zadovoljstvom ili nekontroliranom reakcijom kako bi postigle veće i važnije ciljeve. U samoregulaciju je uključena i naša sposobnost prepoznavanja, prihvaćanja i regulacije vlastitih emocija. To podrazumijeva svjesno upravljanje emocijama kako bi se postigla emocionalna ravnoteža i adekvatno reagiralo na različite situacije. Ništa manje bitno, uključeno je i postavljanje ciljeva i motivacija za njihovo postizanje. Dobro samoregulirane osobe imaju jasno postavljene ciljeve te motivaciju za njihovo postizanje. I na kraju, samorefleksija i nadzor. Samorefleksija podrazumijeva objektivno procjenjivanje vlastitog ponašanja te usporedbu s postavljanjem ciljeva  te prilagodbu strategija ako je potrebno. Ovdje je uključen i nadzor, jedna od ljudskih vještina koju neki imaju više, dok neki manje razvijenu, a odnosi se na našu mogućnost da često pratimo sami sebe i procjenjujemo vlastitu učinkovitost sebe, drugih osoba, a kako bi smo uveli poboljšanja ili poduzeli korektivne radnje.

Bihevioralna teorija

Sljedeća koja će biti spomenuta, meni najbliža, je bihevioralna teorija. Bihevioralna teorija naglašava ulogu vanjskih čimbenika i iskustava u formiranju mišljenja (od tuda moja česta izjava da je čovjek okolišno i iskustveno biće). Prema ovom pristupu, mišljenje se vidi kao rezultat uvjetovanja i učenja na temelju prethodnih iskustava. Bihevioralna teorija naglašava važnost vanjskih utjecaja i posljedica u oblikovanju naših stavova i uvjerenja.

Bihevioristički principi su posebno zgodni na društvenim mreža, a kroz sustav pozitivnih poticaja gdje se lajkovi, komentari, dijeljenja mogu shvaćati kao oblik pozitivnog pojačanja koje će korisnika motivirati da nastavi interakciju s drugima ili sl. Također, algoritmi društvenih mreža koriste povratnu informaciju o ponašanju korisnika kako bi se sadržaj prilagodio, a korisnik kondicionirao. Princip ponavljanja stvara nam navike, dok nezgodno može biti kondicioniranje pomoću socijalnih normi pri čemu korisnici primjećuju da su drugi korisnici angažirani u određenom ponašanju, kao što je npr. sudjelovanje u određenim izazovima ili trendovima, što može potaknuti i njihovo sudjelovanje kako bi se uklopili u zajednicu.

Sve su to neke vrste uvjetovanja pa danas razlikujemo klasično i operantno uvjetovanje. Operantno uvjetovanje, koje je razvio B.F. Skinner, temelji se na posljedicama ponašanja. Prema ovom konceptu, ponašanje koje rezultira nagradom ima veću vjerojatnost ponavljanja, dok ponašanje koje rezultira kaznom ima manju vjerojatnost ponavljanja. Ovaj oblik uvjetovanja ima važnu ulogu u oblikovanju mišljenja jer se temelji na principu posljedica. U svakom slučaju, uvjetovanja nam daju okvir kako prethodno iskustvo oblikuje naše misli, mišljenja, stavove i reakcije.

Razumijevanje

Nedavna istraživanja pokazuju važnu ulogu prošlih iskustava u oblikovanju naše trenutne percepcije. Prema istraživanju provedenom pomoću EEG uređaja, mozak ima vizualnu pristranost koja kombinira prošle i sadašnje podražaje, rezultirajući percepcijom koja često predstavlja iskrivljenu reprezentaciju stvarnosti. Studija je otkrila da vizualni dio mozga, okcipitalni korteks, zadržava tragove prošlih slika, pojačavajući perceptivnu pristranost. Mozak, tako, kombinira trenutne senzorne informacije s prošlim podacima, stvarajući “prosječnu” verziju prošlih i trenutnih slika, čime konstruira vlastitu verziju stvarnosti. Ovo istraživanje naglašava da mozak nije samo „prijemnik“ već i „kreator“ stvarnosti. Naša percepcija često je iskrivljena reprezentacija vanjskog svijeta, umjesto vjerne reprodukcije. I onda mi pričamo o nekom VR-u odnosno virtualnoj stvarnosti 🙂

Znanstvenici vjeruju da ova perceptivna pristranost proizlazi iz nesklada između ograničenih „računalnih resursa“ mozga i obilja podražaja koji bombardiraju naša osjetila. Iskrivljenost pomaže mozgu u pronalaženju pravilnosti i čini vanjski svijet predvidljivijim i upravljivijim. Naime, studija provedena od strane istraživača sa Scuola internazionale Superiore di Studi Avanzati (SISSA) otkriva da naša procjena broja objekata u skupini može biti narušena na temelju broja objekata koje smo prethodno vidjeli.

Ovi rezultati ističu važan aspekt perceptualne pristranosti prošlosti: naš mozak kombinira trenutne senzorne informacije s prošlim informacijama, stvarajući “prosječnu” sliku prošlosti i sadašnjosti u ranim fazama vizualne analize.

Današnje digitalno doba nam nudi izloženost ogromnoj količini informacija iz različitih izvora, uključujući društvene medije, internetske portale i brze vijesti. Prekomjerna količina informacija može otežati filtriranje i razumijevanje bitnih stvari. O kompleksnosti suvremenog svijeta, tehnologijama s kojima se koristimo, ekonomsko-političko-socijalnim aspektima nije potrebno previše govoriti. Također, suvremeno društvo često je obilježeno polarizacijom i ideološkim podjelama. Ljudi mogu biti zauzeti branjenjem svojih stavova i svjetonazora, što može otežati otvoreno razumijevanje i prihvaćanje osnovnih stvari koje se ne uklapaju u njihove prethodne uvjerenja.

No, ono što posebno zabrinjava je nedostatak kritičkog razmišljanja. Danas, mnogi ljudi nemaju dovoljno vremena ili naviku da kritički razmišljaju o informacijama koje im se prezentiraju. Nedostatak kritičkog razmišljanja može dovesti do površnog razumijevanja i prihvaćanja stvari bez dubljeg promišljanja.

Nastavno na spomenutu percepciju i perspektivu, bitno je reći da različiti sustavi svijesti (senzorna svijest, naša radna memorija, emocionalna svijest, autobiografska svijest, sustav izvršnih funkcija) u mozgu natječu se međusobno kako bi se probili na površinu i osvojili svjesno prepoznavanje. Ovisno o tome koja se ideja ili percepcija pojavi u određenom trenutku, upravo ta ideja postaje dominantna i dolazi do izražaja. No, da li je to ona „prava“?

Iako imamo iskustvo jedinstvenog, dosljednog i integrativnog “ja”, ono što se događa u pozadini je potpuno drugačija priča.

Dalje, tehnološka evolucija je daleko brža od evolucije čovjeka, pa prije nego se mozak prilagodi na sve promjene koje se dešavaju oko njega, razvija privremene kontrolne odnosno obrambene mehanizme. Jedan od tih je filtriranje informacija. Pa tako naš um ima sposobnost filtriranja informacija kako bismo se mogli usredotočiti samo na ono što smatramo bitnim za naše funkcioniranje. Dok prolazimo kroz svakodnevne situacije, naš um automatski filtrira informacije koje nisu odmah bitne za nas i zato smo se svi našli nebrojeno puta u situaciji da smo došli kući, još k tome se dovezli i autom, a da nam fali komad filma. Isfiltrirali smo sve semafore, križanja, … no, da li je to bilo baš tako nebitno?

Važno je primijetiti da ne postoji jasna logika ili pravilo o tome što će naš um filtrirati, jer svaka osoba pamti i tumači stvari na svoj način. To znači da svaki pojedinac ima svoje osobne filtere i način na koji obrađuje informacije.

U današnjem vremenu, naši umovi su suočeni s puno informacija i distrakcija, posebno putem društvenih medija. S društvenim mrežama, naša percepcija se mijenja – postaju platforma na kojoj se neprestano prikazuje uređena slika, a prijatelji postaju publika.

Prilagodba i neuroplastičnost mozga dovesti će do toga da će se filteri našeg mozga razvijati i raditi na ograničavanju pristupa nama. S vremenom će biti sve teže i teže proći taj filter i doći do nas. Teško je predvidjeti kakav će biti konačni rezultat ovog procesa filtriranja informacija, ali ljudi koji uspiju prilagoditi se i “zadržati i obraditi” informacije pronaći će načine da isključe nebitno i usredotoče se na bitno. Već vidimo primjere ljudi koji izuzetno dobro funkcioniraju unutar određenog spektra, poput autističnih savanta koji imaju iznimne sposobnosti rješavanja složenih problema i razvoja novih koncepta.

U budućnosti, osobe koje mogu efikasno upravljati informacijama i prilagoditi se ovom procesu filtriranja mogu postati izuzetno vrijedne. Iako će takvi pojedinci činiti maleni postotak populacije, njihova vrijednost će biti izuzetno visoka.

I zato, prije nego nekoga etiketirate kao površnu osobu, razmislite o tome da li se on ili ona ili oni prilagodili.

I tako, uz sve teže razumijevanje onoga što se događa oko nas, nije čudno ako ne razumijemo i sami sebe, naše postupke, misli…

Uz nerazumijevanje samog sebe, vanjske utjecaje, uvjetovanja i validacije dolazimo do toga da npr. kinestetički senzor u društvenoj interakciji uživo postaje neugodan. Da se bojimo u svijetu koji nikada nije bio sigurniji sve više.

Bi li smo se bojali da nismo kondicionirani kroz psihoze kojima nas hrane mediji?

Obrambeni mehanizam

Uz spomenuto filtriranje, ljudski mozak koristi još jedan, ovaj put, ugrađeni mehanizam preživljavanja. Zove se automatske negativne misli (engl. Automatic Negative Thoughts, ANT). Zaključci se baziraju na istraživanju Daniela G. Menua koji je kroz funkcionalnu magnetsku rezonancu „provukao“ 200.000 ispitanika.

Automatske negativne misli (ANTs) su negativne misli ili uvjerenja koja se automatski javljaju u našem mozgu u određenim situacijama. One obično proizlaze iz urođenog mehanizma preživljavanja našeg mozga i imaju tendenciju da budu negativne, kritične ili pesimistične prirode.

ANTs se obično javljaju bez svjesnog napora ili kontrole i mogu imati značajan utjecaj na naše emocionalno stanje i ponašanje.

Jedna od konzistentnih poruka dr. Daniela G. Menua je bila da budemo svjesni da su naše automatske negativne misli samo misli, a ne činjenice. Naš mozak neprestano skenira i predviđa, tražeći obrasce i bilježeći povijest događanja. Nažalost, često nas uhvati slušanje tih misli umjesto da se zapitamo jesu li zaista činjenice. Još gore je što su te ANTs često povezane s glasom našeg najstrožeg sudca – našeg unutarnjeg kritičara. Dodatna poteškoća je što je često glas našeg unutarnjeg kritičara glas roditelja, učitelja ili osobe s autoritetom iz našeg djetinjstva. Tada smo prvi put osjetili oštar ugriz kritike, a snažna neuronska veza se formirala zbog intenzivnih emocija odbacivanja i boli koje smo tada prvi put doživjeli.

I zato, razumijevanje sebe, kognicija, metakognicija, uvjetovanja, potvrde, validacije…

Zašto je teško postići razumijevanje samoga sebe?

Danas je osnovno pitanje koliko se uopće stižemo baviti nama samima, a koliko smo preokupirani svakodnevnim zadaćama. Koliko na kraju dana imamo volje, snage i vremena napraviti kvalitetnu introspekciju i iz nje nešto zaključiti. Također, introspekcija bi trebala, između ostalog, analizirati i naše stavove, razmišljanja, donesene odluke. Činjenice je da su neke više, a neke manje promišljene. Također, postavlja se pitanje koliko je ono što je „u našim glavama“ rezultat nas samih, a koliko različitih uvjetovanja.

Teškoće u razumijevanju sebe mogu proizići iz nekoliko razloga:

Jedan od problema je i kompleksnost ljudske psihe. Jedan od osnovnih razloga je kompleksnost ljudske psihe koja je iznimno složena, a čine ju svjesni i nesvjesni procesi. Svjesni procesi odnose se na ono na što smo trenutno fokusirani i svjesni, kao što su naše trenutne misli, osjećaji i osjeti. S druge strane, nesvjesni procesi odnose se na skrivene ili automatske obrasce razmišljanja, obrambene mehanizme i dublje motivacije kojih nismo uvijek svjesni.

Sljedeća stvar koja nam može biti, na neki način, otegotna okolnost su sukobljene želje i potrebe. Primjerice, možda želimo postići određene ciljeve, ali se istovremeno suočavamo s unutarnjim sukobima, strahovima ili ograničavajućim uvjerenjima koja nas sprečavaju da ih ostvarimo.

Zatim moramo biti svjesni naših emocija, što nije uvijek jednostavno.  Emocije su sastavni dio ljudske psihe i mogu biti izuzetno složene. Osjećamo širok raspon emocija, od radosti i sreće do tuge, straha, bijesa i stresa. Emocije mogu biti povezane s našim unutarnjim stanjima, iskustvima, vrijednostima i međuljudskim odnosima.

Sljedeće s čime se susrećemo u razumijevanju sebe je i samo prihvaćanje i samoprocjena. Samo prihvaćanje se odnosi na prihvaćanje sebe u cjelini, s vlastitim vrlinama, manama, snagama i slabostima. To uključuje prihvaćanje svih dijelova sebe, uključujući svoju fizičku pojavu, emocije, misli, ponašanje i prošle postupke bez osude ili pokušaja da budemo savršeni ili ispunimo neke vanjske ideale. Ovo potonje, danas može biti posebno izazovno jer smo više rezultat tuđih nego očekivanja nas samih.

Obrambeni mehanizmi poput potiskivanja, projekcije, racionalizacije, negiranje su sljedeće prepreke u razumijevanju. Reaktivacija (aktiviranje dječjih strategija za suočavanje s težim emocijama) koja će izazvati ispade bijesa ili pasivno-agresivno ponašanje može biti dodatna otegotna okolnost. Naši obrambeni mehanizmi privremeno će smanjiti emocionalnu nelagodu, no dugotrajna primjena obrambenih mehanizama imati će, vrlo vjerojatno, negativne posljedice na naše emocionalno blagostanje i međuljudske odnose.

Na koncu, ono što priželjkujemo ili bi smo barem trebali je introspekcija. U modernom i brzom tempu života često ćemo biti skloni zanemariti vlastite potrebe i osjećaje. Nedostatak vremena i pažnje usmjerenih prema nama samima može rezultirati površnim razumijevanjem vlastitih unutarnjih procesa. Introspekcija se odnosi na proces promišljanja, samopromatranja i osvješćivanja vlastitih misli, osjećaja, iskustava i unutarnjeg svijeta općenito. To je duboki introspektivni proces koji uključuje refleksiju o vlastitom mentalnom stanju, motivima, vrijednostima, ciljevima i osobnim razvoju. Ona je važan „alat“ s kojim možemo postati svjesni svojih misli, uvjerenja i obrazaca ponašanja. To nam pruža priliku da dublje istražimo svoje emocije, motivacije i potrebe te da steknemo uvid u vlastite snage i ograničenja. Uz pomoć u razumijevanju sebe pridonijeti će osobnom razvoju te bitnoj emocionalnoj regulaciji. Introspekciju ponekad ne možemo napraviti „ispravno“ zbog naše perspektive pa dobar odabir može biti i razgovor s nekime ili odlazak kvalitetnom coachu.

Nakon razumijevanja samog sebe, na to kako ćemo shvaćati i u konačnici doživljavati ljude, okolinu i sve što nas okružuje, ovisi i o vanjskim faktorima.

Vanjski faktori

Vanjski faktori igraju važnu ulogu u našem razumijevanju samoga sebe. Promjene u okolini, društvu i uvjetima života mogu utjecati na našu percepciju, vrijednosti i prioritete. Evolucija ljudskog organizma, uključujući i mozak, također može imati ulogu u načinu na koji doživljavamo i shvaćamo svijet oko nas.

Kako bismo postigli dublje razumijevanje samoga sebe, važno je pronaći ravnotežu između unutarnjih introspektivnih procesa i promatranja vanjskih faktora koji nas okružuju.

Vrlo često sam znao reći da je čovjek okolišno i iskustveno biće i tako sam u većini slučajeva, možda malo nevješto i pojednostavljujući, stavljao u kontekst ljudska ponašanja. No, izjava nije netočna, ali nije ni dorečena. S tom izjavom sam često htio naglasiti to da su okolina i iskustva ključni faktori u formiranju i razvoju čovjekove osobnosti, ponašanja i svijesti. Čovjek je biće koje je uvjetovano okolinom u kojoj živi i interakcijama s drugim ljudima, životinjama i stvarima koje ga okružuju. Okolina i iskustva koja čovjek doživljava tijekom života oblikuju njegovu perspektivu, vrijednosti i stavove prema svijetu. Kroz ovo sam, uglavnom, htio i naglasiti koliko nam je svima važno održati „zdravo životno okruženje“.

S obzirom da moja izjava nije dorečena, ona u stvari predstavlja jednu od mogućih perspektiva koje ukazuju na utjecaj okoline i iskustava na formiranje čovjekove osobnosti i ponašanja. Naime, čovjek je kompleksno biće koje se može razumjeti iz različitih perspektiva, uključujući i biološku, psihološku, sociološku, kulturnu i druge perspektive. Svaka od tih perspektiva doprinosi razumijevanju čovjeka na određeni način. Pa tako, dok biološka perspektiva naglašava utjecaj genetike i neuroloških procesa na čovjekovo ponašanje i osobnost, sociološka perspektiva ukazuje na utjecaj društvenih normi, kultura, i institucija na formiranje osobnosti i (poželjnog) društvenog ponašanja.

Na tragu toga, sociolozi poput Emila Durkheima, Georga Simmela, Maxa Webera  razmatrali su društvene i kulturalne čimbenike koji oblikuju čovjekovo ponašanje i njegove interakcije s drugim ljudima, dok su s „druge strane“ psiholozi Jean Piaget i Erik Erikson razmatrali utjecaj psiholoških procesa i razvojnih stadija na formiranje ličnosti i identiteta.

Istraživanja su pokazala da su čovjekovi emocionalni i kognitivni razvoj te njegovo ponašanje često usko povezani s njegovom okolinom i iskustvima.

S obzirom da je proces kreiranja mišljenja već spomenut te da su tamo, kao utjecajnici, definirani između ostalog i vanjski faktori, spomenuti ćemo se samo onih, društveno najčešćih.

• Princip društvenog dokaza odnosi se na sklonost ljudi da slijede postupke drugih, a posebno će se to događati kada slijedimo one koje percipiramo kao slične sebi.
• Uvjetovano ponašanje odnosno društveni dokaz može biti moćno sredstvo uvjetovanja, gdje ljudi prihvaćaju stavove ili se ponašaju na određeni način samo zato što to čini većina ili neka autoritativna figura. To može rezultirati nedovoljnim razmišljanjem i prilagodbom vlastitih stavova prema stvarnim uvjerenjima i vrijednostima.
• Učinak manjine. Ovo je kognitivna greška koja se suprotstavlja principu društvenog dokaza. Učinak manjine javlja se kada ljudi prihvaćaju stavove ili se ponašaju na način koji je suprotan većinskom mišljenju ili ponašanju, samo zato što to čini mala, ali naglašena manjina.
• Grupno mišljenje je tendencija ljudi da usklađuju svoje stavove i ponašanje s mišljenjem većine kako bi izbjegli sukob ili odbacivanje. Ovo može ograničiti individualno razmišljanje i kreativnost te rezultirati konformizmom umjesto autentičnog izražavanja vlastitih stavova.
• Društvena potvrda. Ljudi često traže potvrdu i prihvaćanje od drugih kako bi se osjećali sigurni i vrijedni. Ova potreba za socijalnom potvrdom može utjecati na naše stavove i ponašanje, dovodeći do prilagodbe onome što drugi očekuju umjesto vlastitim uvjerenjima i željama.
• Konformitet je tendencija da se uskladimo s normama, pravilima i očekivanjima društva ili grupe kojoj pripadamo što može rezultirati potiskivanjem vlastitih ideja i vrijednosti te prihvaćanjem mišljenja većine.

Kada govorimo o vanjskim faktorima, važno je biti svjestan tih kognitivnih grešaka i uvjetovanja kako bismo se oslobodili njihovog utjecaja i promicali individualno razmišljanje, autentičnost i razumijevanje vlastitih stavova i vrijednosti. Kritičko razmišljanje, refleksija i otvorenost za različite perspektive mogu pomoći u izbjegavanju tih zamki i donošenju informiranih odluka koje odražavaju našu pravu suštinu.

Kognicija, dubina kognicije i metakognicija

Kognicija i donošenje mišljenja, stavova i odluka su usko povezani, jer su kognitivni procesi ključni u donošenju odluka. Kognicija se odnosi na način na koji mozak raspoređuje i obrađuje informacije, uključujući procese poput pažnje, percepcije, pamćenja, mišljenja i zaključivanja.

• Raspoređivanje informacija kognitivna je sposobnost raspoređivanja informacija, stvari ili radnji određenim redoslijedom ili obrascem sukladno određenim pravilima
• Pažnju možemo podijeliti u dvije kategorije, kao sposobnost koncentriranja na zadatak bez gubitka pažnje (selektivna pažnja) te sposobnost prebacivanja između dvije ili više aktivnosti ili izvora informacija (podjela pažnje)

Ove dvije kognitivne sposobnosti danas vrlo pouzdano možemo „izračunati“ kroz psihometrijske procjene.

Svi ovi procesi su važni u donošenju odluka, jer informacije koje osoba prikupi i kako ih obrađuje imaju veliki utjecaj na konačnu odluku.

Postoje različiti modeli kognitivnih procesa koji se koriste u donošenju odluka, uključujući model kognitivne hijerarhije, model kognitivnog udjela i model kognitivne reprezentacije. Svi ovi modeli se temelje na pretpostavci da ljudi koriste različite kognitivne procese za obradu informacija i donošenje odluka.

Na primjer, model kognitivne hijerarhije sugerira da ljudi koriste mentalne mape kako bi organizirali informacije o problemu, a zatim koriste heuristike za donošenje odluka. Heuristike su brzi i učinkoviti načini donošenja odluka, ali mogu dovesti do pogrešaka u zaključivanju i donošenju odluka. S druge strane, model kognitivnog udjela naglašava da ljudi koriste pažnju i koncentraciju za obradu informacija, a zatim donose odluke na temelju tih informacija.

Uz kogniciju, bitna je i dubina naše kognicije. Dubina kognicije se odnosi na razinu i složenost obrade informacija u kognitivnom procesu. Odnosi se na način na koji osoba obrađuje, razumijeva i interpretira informacije na dubljoj, analitičkoj razini umjesto na površnoj razini.

Dubina kognicije uključuje sposobnost analiziranja i sintetiziranja informacija, pronalaženje veza i uzročno-posljedičnih odnosa, primjenu kritičkog razmišljanja, razumijevanje konteksta i dubljih značenja, kao i refleksiju i svjesnost vlastitih misli i spoznaja.

Kada osoba obrađuje informacije na dubljoj razini kognicije, ima tendenciju da razmišlja kritički, postavlja pitanja, sagledava različite perspektive, razmatra posljedice i implikacije te donosi dobro informirane zaključke. Dublja razina kognitivne obrade često dovodi do temeljitijeg razumijevanja i bolje integracije novih informacija s postojećim znanjem.

Dubina kognicije također je povezana s metakognicijom, što je sposobnost svjesnog razumijevanja vlastitog razmišljanja i razumijevanja kako se procesiraju informacije. Metakognitivne strategije omogućuju pojedincima da reflektiraju o svojim mislima, procjenjuju vlastito razumijevanje i prilagođavaju svoje kognitivne procese kako bi postigli bolje rezultate.

Kada govorimo o matakogniciji, istraživanja pokazuju da osobe s graničnim poremećajima mogu imati poteškoće u procjeni vlastite učinkovitosti u izvršavanju zadataka, kao i u prepoznavanju i rješavanju problema. Također imaju tendenciju da precijene svoje sposobnosti i da se ne pridržavaju metakognitivnih strategija kao što su samokontrola i planiranje, što može dovesti do lošijeg izvršavanja zadataka.

Dakle, metakognicija kao sposobnost nam pomaže da prepoznamo svoje snage i slabosti, da se prilagodimo i poboljšamo svoje performanse u različitim situacijama. Kada nedostaje metakognitivna sposobnost, pojedinac ne može prilagoditi svoje ponašanje, što može rezultirati pogrešnim procjenama, donošenjem loših odluka i neuspjehom u postizanju ciljeva.

Kraj

Ako i dalje mislite da danas nije teško biti čovjek, a još teže dijete i da ne postoji problem donošenja stavova, mišljenja i zaključaka i kod „konačno formirane osobe“, a kako ne bi kod nekoga bez iskustva i znanja, onda ću samo reći da nisam spomenuo ostale kontekste (zbog dužine članka zadržao sam se samo na onim psihološkim). Povijesni kontekst, društveno političke tenzije, socijalne disfunkcije, utjecaj medija i individualni faktori, kao vrlo bitni vanjski faktori, imaju utjecaj na sve i sve.