Svi smo u životu imali neko M. Zlo. I često smo se zbog te osobe upitali zašto su ljudi (toliko) zločesti. Kada sam ovo pitanje postavio našem pravniku, odgovor je bio: zato jer im to dozvolimo.

Danas mi se to sve skupa čini malo kompleksnije.

Ako je vjerovati narodnim izrekama, koje su kristalizirani komadi mudrosti, prenošeni kroz generacije, a koji na sažet i često duhovit način odražavaju zajedničke istine, iskustva, i stavove jedne kulture ili zajednice, kaže se da: nesreća nikada ne ide sama.

Narodne izreke su više od pukih riječi; one su odraz životnih lekcija, kulturnih vrijednosti, i kolektivnog razumijevanja svijeta. U svojoj srži, narodne izreke su alat za poučavanje i očuvanje tradicija, koje ponekad, ipak možda (ne)opravdano, nude brze reference za savjetovanje, upozorenje, ili jednostavno za izražavanje životne situacije s kojom se ljudi mogu poistovjetiti.

Ne znam da li je to na osnovu narodnih izreka, ali ja bih isto tako zaključio da kako nesreća nikada ne ide sama, tako ni zlo (zločesta osoba, a namjerno ne pišem „čovjek“), ne ide sama.

Zašto ne ide sama?

Pa zato jer Aleksandar Solženjicin kaže: “Evil people always support each other; that is their chief strength.”

Ako se netko ne sjeća, Aleksandar Solženjicin je bio prominentni sovjetski disident koji je doprinjeo globalnom osvještavanju o političkoj represiji u Sovjetskom Savezu. Njegovo ime je postalo sinonim za hrabro suprotstavljanje Staljinu i sovjetskom totalitarizmu. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost. Njegova knjiga „Arhipelag Gulag“ istražuje prisilne radne logore za disidente koji su procesirani u sovjetskom režimu godinama nakon Drugog svjetskog rata. Većina disidenata bili su nevini i kažnjeni samo zbog drugačijeg (političkog) mišljenja. Knjiga je prodana u milijunima primjeraka.

Solženjicin sigurno ovu tvrdnju nije dokazao empirijski, ali anegdotalno sigurno jest, što mi daje za pravo da ipak malo povjerujem u tu izjavu 🙂

Ako ih se potrudimo malo razumjeti, (samo) zločeste osobe su zapravo slatke u svojoj gluposti. Njih kao npr. psihopate ne ocrtava pretjerana inteligencija, ali zato iza njih nježno lebdi dašak narcizma, lagan kao proljetni parfem.

One nisu manipulativne, odnosno ako i jesu, to je na nivou malog djeteta i zato će često promijeniti radno mjesto i nigdje se neće previše dugo zadržati, ali self PR će im i za to malo vremena biti nenadmašan. Na višim pozicijama lako ćemo ih skužiti među nama, zbog naše zaokupljenosti samima sobom (što isto nije divna osobina) možda ćemo ih teže prepoznati među nama.

Bilo kako bilo, zločestu osobu možemo smatrati osobom niskog integriteta. I to je najgori dio priče. Što to znači da je osoba niskog integriteta?

(Nizak) integritet

Integritet osobe definira se kao čvrstoća njezinog karaktera, iskrenosti i etičnost u postupanju i odlučivanju. To je kvaliteta koja se ogleda u dosljednosti između čovjekovih uvjerenja, riječi i djela. Osoba s integritetom postupa pošteno, transparentno i s poštovanjem prema moralnim i etičkim principima, čak i kada je to teško ili kada bi takvo ponašanje moglo imati negativne osobne posljedice.

Integritet osobe uključuje nekoliko ključnih aspekata:

• Iskrenost: Govoriti istinu i biti transparentan u svojim namjerama i postupcima.
• Principijelnost: Postupanje u skladu s jasnim skupom etičkih ili moralnih načela (čak i kada mislimo da nas nitko ne vidi, ne čuje, da se neće saznati…)
• Odgovornost: Preuzimanje odgovornosti za vlastite postupke bez skrivanja iza drugih osoba ili tražeći „opravdanje“ kroz tuđe želje, čestitke ili pozdrave.
• Poštovanje: Tretiranje drugih s poštovanjem i razumijevanjem, cijeneći njihova mišljenja, osjećaje i prava.
• Dosljednost: Održavanje istih standarda u svim situacijama, neovisno o vanjskim pritiscima, ovozemaljskim ili vanzemaljskim iskušenjima.

Naravno, kod osoba niskog integriteta ništa od ovoga ne vrijedi. Fora je da s drugim ljudima stvaraju saveze samo i isključivo na osnovu zloće i/ili koristi, pa kako nestaje korist, puca i savez. Pa do nekog novog saveza i zajedničkih snaga.

Mitovi i istine o integritetu u svijetu rastućeg cinizma i nepovjerenja

Današnji svijet je takav kakav je, naš. Bolje od toga nismo uspjeli smisliti niti stvoriti. No, teško se oduprijeti osjećaju da polako, ali sigurno raste „količina“ kako cinizma, tako i nepovjerenja. No, baš zbog toga, koncept (osobnog) integriteta postaje sve važniji.

Mit: Integritet je nedostižno savršenstvo.

Istina: Integritet ne zahtijeva apsolutno savršenstvo. Radi se o donošenju malih, dosljednih odluka usklađenih s našim vrijednostima.

Mit: Integritet se tiče samo moralnih vrijednosti.

Istina: Integritet obuhvaća više od toga. Pojednostavljenije i puno plastičnije, integritet nam treba omogućiti da svaki dan liježemo s njime u krevet i da se svako jutro možemo pogledati u ogledalo.

Mit: Integritet je isključivo individualna osobina.

Istina: Istraživanja o integritetu obuhvaćaju različite domene i nije samo riječ o dijelu „osobnog karaktera“. On utječe i na organizacije, ljude oko nas i povjerenje u društvu.

S druge strane, neke osobe nisu u stanju ispuniti niti te minimalne tehničke uvjete pa tako imamo kod njih:

• Nepoštenje, nedosljednost, izbjegavanje odgovornosti, nepoštovanje koje uključuje zanemarivanje osjećaja drugih, i možda najžalosnije:
  • Moralni kukavičluk: Nedostaje im hrabrosti da učine ono što je ispravno.

Složenost ljudske zločestoće

Inače, ljudska zloba, zločestoća je još jedan koncept koji fascinira ljude stoljećima. Ako ćemo se referencirati na članak Manfred F. R. Kets de Vries: „The Psychology of Evil: Reality and Imagination“ možemo i ostati na tragu da se zlo kao i zli ljudi u društvu pojavljuju jer im to dopuštamo ili ih nismo naučili da se ponašaju drugačije, bolje.

U svojem radu „Psihologija zla: Stvarnost i mašta“, Manfred F. R. Kets de Vries razmatra duboke aspekte zla, istražujući kako se obični ljudi mogu pretvoriti u izvršitelje neopisivih zločina. Rad osvjetljava da zlo često nije samo produkt pojedinca, već može biti rezultat složenih društvenih i psiholoških dinamika.

U današnjem društvu posebno je opasna činjenica o nedostatku kritičkog mišljenja odnosno prosudbe pri čemu Kets de Vries detaljno razmatra ‘banalnost zla’, koncept koji sugerira da zlo može proizaći iz poslušnosti prema autoritetu bez kritičkog preispitivanja. Ovaj fenomen ilustrira kako autoriteti mogu manipulirati pojedincima da djeluju protiv svojih moralnih uvjerenja, često dovodeći do katastrofalnih posljedica.

Kets de Vries naglašava važnost odgoja u prevenciji zla, ističući kako „dovoljno dobar“ odgoj može osnažiti pojedince da razviju empatiju, suosjećanje i snažan moralni kompas. Ovo je temelj za razvoj osoba koje su manje sklone zlu, promovirajući pozitivne vrijednosti i etičko ponašanje.

U djelu se također raspravlja o ulozi odgoja i obrazovanja u razvoju kritičkog mišljenja i empatije, što je temelj za izgradnju otpornosti na zlo. Kets de Vries ističe potrebu za „dovoljno dobrim“ roditeljstvom, koje uključuje pružanje ljubavi, sigurnosti, te postavljanje granica i etičkih smjernica.

I zato, kod zločestih malo nam je oba oka za plakanje :-), oni su možda imali sve, ali sigurno ne „dovoljno dobro“ roditeljsko okruženje, koje je bilo podržavajuće i barem s naznakama ljubavi.

Također, zlim osobama, a i one su bića iskustva i okruženja sigurno na ruku ide i manjak društvene odgovornost i angažiranosti pojedinaca i zajednice koji su ključni  za prevenciju zla. Oni ne rade ništa drugo nego samo „love u mutnom“, kao što bi i svaka druga osoba niskog  integriteta

Kets de Vries zaključuje da je borba protiv zla kontinuirani proces koji zahtijeva zajednički napor pojedinaca, društva i institucija. Promicanjem empatije, pravednosti i međuljudskog razumijevanja možemo se suprotstaviti korijenima zla pa i zlim ljudima.

Ljudska zloćudnost može se promatrati kroz različite aspekte, uključujući psihološku, sociološku, filozofsku i biološku. Nema jednostavnog odgovora na pitanje jer se zločestoća može pojaviti iz mnogih razloga.

1. Psihološki uzroci: Osobne traume, loša emocionalna regulacija, mentalni poremećaji ili neko drugo patološko ponašanje mogu dovesti do zloćudnog ponašanja. Neki od njih možda ne znaju kako na zdrav način izraziti svoje frustracije ili bijes, pa se okreću zločestoći ili manipulaciji.
2. Društveno okruženje: Ljudi su društvena bića i često su pod utjecajem svoje okoline. Ako netko odrasta u okruženju gdje je nasilje ili agresija česta, može naučiti da su takva ponašanja prihvatljiva ili čak poželjna. Iste modele može usvojiti i u odrasloj pa i poodmakloj dobi.
3. Kultura i društvo: Društvene norme, vrijednosti i očekivanja također mogu igrati ulogu. Konkurentno ili individualističko okruženje može poticati agresivno ili sebično ponašanje kao sredstvo postizanja osobnog uspjeha.
4. Moralni i etički razvoj: Nedostatak empatije ili moralnog razumijevanja također može dovesti do zlog ponašanja. Ako osoba ne može u potpunosti shvatiti posljedice svojih postupaka na druge, vjerojatno će biti sklonija djelovati na štetu drugih.
5. Osveta i obrana: U nekim slučajevima, ljudi mogu postati zločesti kao reakcija na doživljenu nepravdu ili prijetnju. Ovo može biti percipirano kao obrambeni mehanizam ili način postizanja pravde. Rijetko.

Nešto poput zaključka

I tako, dok se bavim ljudskom zločestoćom, moram priznati da mi je izazov pronaći zaključak koji bi zadovoljio sve aspekte promišljanja. No, ako je zlo kod ljudi odraz duboko ukorijenjenih, često nesvjesnih psiholoških i društvenih dinamika, možda je pravi zločin ne suočiti se s vlastitom zločestoćom. U konačnici, svi mi imamo potencijal za zloću, baš kao što imamo i za dobrotu. Ironija je što, dok optužujemo druge, često zaboravimo da je pravo lice zla možda ono koje gledamo u ogledalu svako jutro. S prstom uperenim u druge, svi ostali prsti upiru natrag u nas, podsjećajući nas da je borba protiv zločestoće prije svega unutarnja bitka. Prihvaćanje te činjenice možda neće svijet učiniti savršenim, ali je sigurno korak prema iskrenijem i, paradoksalno, dobrotvornijem društvu. I zato je potrebno onima niskog integriteta ukazati upravo na to, da su osobe niskog integriteta. Daljnje zaključke možda izvedu sami.

Nešto poput zaključka iz perspektive pravnika s početka teksta

U svijetu gdje se zločesti ljudi čine kao da su nedodirljivi, možda je vrijeme da prestanemo s pretjeranom analizom njihovih motiva i počnemo ih nazivati onim što jesu: emocionalni vampiri, društveni paraziti. Nisu zločesti jer su kompleksni ili duboki; zločesti su jer su oportunisti koji se hrane na račun tuđe dobroćudnosti i slabosti. Možda je pravi zaključak da dok ja (a bome i drugi) filozofiramo o korijenima zloćestoće, oni jednostavno rade ono što rade najbolje – iskorištavaju, manipuliraju i ostavljaju kaos iza sebe. Umjesto da ih omotavamo u slojeve analiza, možda je vrijeme da ih nazovemo onakvim kakvi jesu: obični, sebični, bezdušni eksploatatori. Jer na kraju, ne treba nam duboka filozofija da prepoznamo zlo; trebaju nam širom otvorene oči i nulta tolerancija na njihove igre.