Svi se mi ponekad poželimo igrati. Igranje je dobro, budi uspavano dijete u nama. Međutim, neke su igre zabavne i korisne, a neke ne doprinose kvaliteti života, a još manje izgradnji odnosa i osnaživanju osobe.

Takve igre su psihološke igre kao oblici manipulacije i ponašanja koje ljudi koriste kako bi kontrolirali ili utjecali na druge ljude. One se obično koriste u interpersonalnim odnosima (jednako na poslu i privatno) i cilj im je manipulirati drugu osobu kako bi se zadovoljile vlastite potrebe, a često se koriste i za ostvarenje moći i kontrole nad drugim ljudima.

Psihološke igre mogu biti i svojevrstan oblik komunikacije pri čemu pravi cilj nije informirana i konstruktivna rasprava odnosno dijalog  na razini onoga što je izrečeno, već na skrivenom nivou. Ovakav način komunikacije često vodi ka automatizmu na način da takav oblik interakcije ponavljamo s našom okolinom, često nesvjesno.

Kako bi se izbjegle psihološke igre, važno je razviti zdrave granice, komunicirati otvoreno i iskreno.

Za psihološke igre možemo i reći da su oblik disfunkcionalne komunikacije koja se koristi, uglavnom, da se zadovolje potrebe za pažnjom, priznanjem odnosno rekognicijom te naklonošću.

Dramski trokut

Koncept dramskog trokuta prvi je put predstavio psihijatar Stephen B. Karpman 1968. godine. Karpman je primijetio da se u mnogim interpersonalnim odnosima javlja određena dinamika u kojoj sudjeluju tri osobe – žrtva, progonitelj i spasitelj. Karpman je opisao ove tri uloge kao tri uloge/točke u dramskom trokutu.

Prema Karpmanu, ove tri uloge često se izmjenjuju u odnosima, a osobe koje igraju ove uloge često ne shvaćaju da su upletene u dinamiku koja im šteti. Karpman je tvrdio da se osobe koje igraju ulogu “spasitelja” često osjećaju nadmoćno, a osobe koje igraju ulogu “progonitelja” često se osjećaju moćno. U međuvremenu, osobe koje igraju ulogu “žrtve” često se osjećaju bespomoćno i neugodno.

Ne nužno, ali scenarij može izgledati ovako:

Žrtva je osoba koja se osjeća bespomoćno i bezizlazno, spasitelj je osoba koja pokušava pomoći žrtvi i riješiti njezine probleme, dok je progonitelj osoba koja stvara probleme žrtvi. Ove tri uloge mogu se zamijeniti i promijeniti u tijeku vremena, ovisno o situaciji i odnosima među ljudima. Ponekad uloga progonitelja i spasitelja može biti utjelovljena u jednoj osobi.

Psihološke igre se obično temelje na ovoj dinamici dramskog trokuta. Na primjer, osoba koja igra ulogu progonitelja može pokušati isprovocirati drugu osobu da se osjeća kao žrtva, a zatim se predstaviti kao spasitelj i ponuditi pomoć, što je zapravo način za ostvarivanje kontrole nad tom osobom.

Psihološke igre i funkcioniranje mozga

Psihološke igre će aktivirati određene dijelove mozga i utjecati na kemijske procese u mozgu koji su povezani s nagradom i motivacijom. Na primjer, kada netko igra psihološku igru u kojoj pokušava kontrolirati drugu osobu, to može aktivirati područja mozga povezana s motivacijom i nagrađivanjem. Osoba koja igra igru može osjetiti povećanu razinu dopamina, koji je neurotransmiter povezan s osjećajem zadovoljstva i nagrade.

Međutim, ova aktivacija može biti kratkotrajna i često dovodi do negativnih posljedica za obje strane. Na primjer, osoba koja igra igru može doživjeti kratkotrajno zadovoljstvo i moć, ali dugoročno, to može dovesti do gubitka povjerenja, stresa i problema u odnosima s drugima.

Također, dugotrajno sudjelovanje u psihološkim igrama često će dovesti do promjena u načinu na koji mozak funkcionira. Na primjer, osobe koje se često upuštaju u psihološke igre mogu imati manju sposobnost empatije i razumijevanja drugih ljudi, što je povezano s promjenama u frontalnim režnjevima mozga.

Reket osjećaji

Psihološke igre često su povezane s konceptom reket osjećaja. Reket osjećaj je pojam koji je uveo Eric Berne u svojoj teoriji transakcijske analize. On se odnosi na situaciju u kojoj jedna osoba manipulira drugom tako da izaziva određene osjećaje kako bi dobila ono što želi.

Pa tako osoba može izazvati osjećaj krivnje kod druge osobe kako bi je navela da joj udovolji ili izazvati osjećaj straha kako bi je natjerala na poslušnost. U psihološkim igrama, reket osjećaji se često koriste kako bi se druga osoba uvukla u igru i bila prisiljena igrati određenu ulogu.

Ili, osoba koja igra igru žrtve može koristiti reket osjećaj krivnje kako bi natjerala drugu osobu da je tretira s posebnom pažnjom i brine o njoj. Isto tako, osoba koja igra igru “progonitelja” može koristiti reket osjećaj straha kako bi drugu osobu natjerala da prihvati njezinu volju.

Reket osjećaji često su povezani s psihološkim igrama jer se koriste kao sredstvo manipulacije i kontrole nad drugom osobom. Korištenje reket osjećaja može biti vrlo štetno za odnos i može dovesti do gubitka povjerenja i poštovanja. Stoga je važno prepoznati kada se koriste reket osjećaji i razviti zdrave strategije za komunikaciju i rješavanje problema u odnosu.

Suprotni osjećaji

Suprotni osjećaji mogu biti prisutni u psihološkim igrama kao dio strategije manipulacije. Na primjer, osoba može koristiti suprotne osjećaje kako bi izazvala osjećaj krivnje u drugoj osobi, kako bi je natjerala da učini nešto što ne želi ili kako bi joj nametnula svoju volju.

Na primjer, osoba koja igra igru “žrtve” može koristiti suprotne osjećaje, kao što su ljubav i krivnju, kako bi izazvala osjećaj odgovornosti u drugoj osobi i natjerala je da učini nešto što ne želi. Isto tako, osoba koja igra igru “progonitelja” može koristiti suprotne osjećaje, kao što su strah i ljubav, kako bi izazvala osjećaj nemoći u drugoj osobi i natjerala je da prihvati njezinu volju.

Suprotni osjećaji mogu biti snažan alat u psihološkim igrama jer mogu izazvati konfuziju i nelagodu u drugoj osobi, što olakšava manipulaciju.

Razumijevanja radi, iako se čini slično, reket osjećaji i suprotni osjećaji nisu isto, ali su međusobno povezani i mogu biti prisutni u istoj situaciji ili odnosu. Suprotni osjećaji su dva osjećaja koji se međusobno isključuju ili su suprotni, a javljaju se u isto vrijeme. Primjer bi bio osjećaj ljubavi i mržnje prema istoj osobi.

Reket osjećaji se odnose na manipulativno ponašanje koje osoba koristi kako bi postigla svoje ciljeve ili izvukla korist. To može uključivati emocionalnu ucjenu, prijetnje ili krivnju.

Iako su ova dva pojma različita, mogu se pojaviti u istoj situaciji ili odnosu. Na primjer, osoba koja koristi reket osjećaj krivnje može osjetiti suprotne osjećaje ljubavi i bijesa prema drugoj osobi.

Četiri osnovne emocije

Erik Berne, tvorac transakcijske analize, predložio je da postoje četiri osnovne emocije, a to su:

• Radost – osjećaj zadovoljstva, užitka i sreće.
• Tuga – osjećaj žalosti, gubitka i razočaranja.
• Strah – osjećaj nesigurnosti, ugroženosti i opasnosti.
• Gnjev – osjećaj bijesa, frustracije i agresije.

Ove četiri osnovne emocije mogu se kombinirati i proizvesti složenije osjećaje i stanja, ali sve ostale emocije mogu se opisati i razumjeti kroz ove četiri osnovne kategorije. Berne je smatrao da je razumijevanje ovih osnovnih emocija ključno za razumijevanje ljudskog ponašanja i komunikacije.

Naravno, moguće je naići na druge autore i različite pristupe u definiranju i kategoriziranju emocija.

Četiri osnovne emocije (strah, tuga, bijes i radost) mogu biti povezane s psihološkim igrama na različite načine.

• Psihološka igra “Zar ne znaš kako se osjećam?” može biti povezana s osjećajem tuge, jer osoba može pokušati dobiti pažnju ili suosjećanje od druge osobe kroz manipulativno ponašanje, kao što su plakanje ili žaljenje.
• Psihološka igra “Ja sam žrtva” povezana je s osjećajem bijesa, jer osoba može pokušati dobiti moć ili kontrolu nad drugima kroz manipulaciju i isticanje svoje žrtve.
• Psihološka igra “Hladna igra” povezana je sa strahom, jer osoba može pokušati izbjeći intimnost ili bliskost kako bi izbjegla moguću ranjivost.
• Psihološka igra “Ja znam bolje” povezana je s osjećajem radosti, jer osoba može pokušati postići osjećaj superiornosti ili kompetencije kroz manipulaciju i kontrolu druge osobe.

Uz to, psihološke igre mogu biti povezane s drugim osnovnim emocijama, ovisno o kontekstu i motivacijama osobe koja ih koristi. Važno je prepoznati i razumjeti ove osjećaje kako bismo se bolje nosili s njima i unaprijedili odnose s drugim ljudima.

Obilježja psiholoških igara

Važno je prepoznati ovu dinamiku i uloge u odnosima kako bi se izbjegle psihološke igre i ostvario zdrav odnos među ljudima. Razvijanje svijesti o psihološkim igrama i dramskom trokutu može nam pomoći da budemo otvoreniji, iskreniji i empatičniji prema drugima te da se odupremo manipulativnim ponašanjima.

Karpman je također predložio da se ova dinamika može preokrenuti ako se osobe koje igraju ove uloge postanu svjesne svoje uloge u dramskom trokutu i odluče promijeniti svoje ponašanje. Karpman je predložio alternativni model nazvan “trokut empatije” u kojem se naglašava važnost empatije i razumijevanja u interpersonalnim odnosima.

Ponavljaju se.
S obzirom da nismo svjesni da igramo igre, nećemo ništa poduzeti po tom pitanju da ih prestanemo igrati što nas dovodi do toga da se jednostavno – ponavljaju.

Psihološke igre su nesvjesne.
Na nesvjesnoj razini ponavljamo i tražimo obrasce ponašanja koji su nam poznati. Obrasci ponašanja ili vrijednosti koje su nam primjerice “usadili” mama i tata, baka, djed i sl. Vrlo vjerojatno nam je netko nekada, na primjer, usadio želju da ugodimo drugima, te svaki puta kada vidimo neku osobu da joj je teško krećemo s rješavanjem problema te osobe.

Na kraju svake igre javljaju se reket osjećaji.
Reket osjećaji su osjećaji koji nisu autentični i samim time nisu primjereni situaciji.

Igre sadrže razmjenu skrivenih poruka.
Komunikacija se uvijek odvija na socijalnoj i psihološkoj razini. Na socijalnoj razini tražimo pomoć određene osobe i svi vjerujemo da je to cilj komunikacije. No, na psihološkoj razini razmjenjujemo “skrivene poruke” koje prenose naše nesvjesne namjere. Naime, osoba  je tražila pomoć koju neće prihvatiti, a mi se trudimo pružiti pomoć koja neće biti prihvaćena.

U svakoj igri se javlja trenutak zbunjenosti ili iznenađenja.
Mi smo zbunjeni što netko ne prihvaća našu pomoć dok je druga strana iznenađena što ne znamo što nam točno treba i što je potrebno napraviti kako bi se (drugoj strani) pomoglo i olakšalo cjelokupnu situaciju.

Razlozi psiholoških igara

Prema Berneu postoje tri osnovna razloga.

• Potreba za pažnjom koja proizlazi iz osjećaja usamljenosti, nedostatka samopoštovanja ili potrebe za vanjskom validacijom.
• Potreba za ljubavlju i prihvaćanjem, pri čemu ova potreba može proizaći iz straha od odbacivanja, osjećaja manje vrijednosti ili nedostatka samopoštovanja.
• Potreba za kontrolom gdje proizlazi iz straha od gubitka kontrole, nedostatka samopouzdanja ili osjećaja nemoći.

Primjeri igara

• Ne mogu vjerovati da si to učinio

Uključuje pretjeranu reakciju na nečije ponašanje, često s ciljem privlačenja pozornosti ili dobivanja emocija od druge osobe. Na primjer, netko može pretjerano reagirati na manju pogrešku u poslu ili u vezi kako bi se osjećao važno ili kako bi se osiguralo da se druga osoba osjeća loše.

• Savršeni ja

Ova igra uključuje predstavljanje sebe u idealiziranom svjetlu, a da se ne spominju greške ili nedostaci. Cilj ove igre je impresionirati druge ljude i dobiti njihovo odobravanje.

• Jao meni

Ova igra uključuje isticanje vlastitih problema i teškoća kako bi se dobila pažnja ili empatija od drugih ljudi. Cilj ove igre je da se drugi ljudi osjećaju odgovornima za rješavanje problema i pomoć u njihovom rješavanju.

• Kralj i kraljica

Ova igra je često prisutna u nezdravim romantičnim odnosima, a može se dogoditi i u drugim vrstama odnosa, poput prijateljskih ili poslovnih odnosa. U ovoj igri jedna osoba se stavlja u poziciju kralja, a druga u poziciju kraljice. Kralj očekuje da se stvari odvijaju prema njegovim željama i potrebama, dok kraljica predstavlja osobu koja će učiniti sve kako bi mu ugodila. Ova dinamika može biti vrlo štetna i dovodi do neravnoteže u odnosu, gdje jedna osoba ima sve moći i kontrole, dok druga osoba gubi svoju individualnost i prepušta se željama druge osobe.

• Tko treba pomoć?

Ova igra uključuje manipulaciju osjećajima krivnje i stavljanje druge osobe u poziciju da se osjeća kao da mora pomoći drugoj osobi. Primjer bi bio kada netko kaže: „Nitko me ne voli i nitko mi ne pomaže“, stvarajući tako osjećaj krivnje u drugoj osobi koja se osjeća prisiljenom pomoći, čak i ako to nije u njezinim interesima.

• Stalni promatrač

Ova igra uključuje nekoga tko stalno promatra druge, a da se pritom ne uključuje u interakciju s njima. Ta osoba se može osjećati izolirano i sama, ali to je zapravo njezin izbor jer odbija uključiti se u interakciju s drugima. Ova igra može biti povezana s anksioznošću i društvenom fobijom.

Umjesto zaključka

Psihološke igre su duboko ukorijenjene u našim emocionalnim procesima i mogu dovesti do mnogih problema u odnosima i životu općenito. Razumijevanje tih igara i njihovih uzroka može nam pomoći da ih prepoznamo i prekinemo ih. Osim toga, kada se radi o drugim ljudima, važno je razumjeti da psihološke igre nisu uvijek svjesne i namjerne, te da one često dolaze iz ranijih iskustava i emocionalnih razloga.

Psihološke igre su složeni mehanizmi koji se temelje na našim emocijama, motivacijama i načinima komunikacije. Stoga je važno da radimo na svojoj emocionalnoj inteligenciji, razvijanju zdravijih obrazaca komunikacije i međuljudskih odnosa, kako bismo spriječili pad u zamke psiholoških igara.