Ako bih malo karikirao, nekako ovako bi sve skupa izgledalo.

Otvoriš Facebook, svi su sretni. Otvoriš Instagram, svi su lijepi. Otvoriš LinkedIn, svi su uspješni. Otvoriš TikTok, svi su spretni, fino kuhaju i DIY uspješni.

I logično je pitanje, a gdje sam tu ja? I kreće usporedba, vanjska validacija i svi mogući psihološki koncepti koji nam život čine samo još više kompliciranim.

Evo ih samo nekoliko, koji mi u ovo predblagdansko ozračje (a i o tom ozračju, s grčem u želucu bi se moglo pisati) padaju na pamet:

• Društveno uspoređivanje: Obično imamo tendenciju uspoređivati sebe s drugima kako bi procijenili vlastitu uspješnost i vrijednost.
• Vanjska validacija: Često osjećaj vrijednosti i samopoštovanja gradimo na temelju potvrde i odobravanja od strane drugih. Društvene mreže često služe kao način dobivanja ovakve vanjske validacije.
• Filtriranje informacija: Svi, ali baš svi smo skloni prezentirati samo najbolje dijelove svoga života, skrivajući negativne aspekte što će neizostavno stvarati nerealna očekivanja i pritisak na druge da postignu istu razinu savršenstva.
• FOMO ili Fear of Missing Out – Strah od propuštanja: Društvene mreže često potiču osjećaj da svi drugi žive uzbudljiviji ili ispunjeniji život od nas samih, što može izazvati tzv. strah od propuštanja (FOMO) i nezadovoljstvo vlastitim životom. Najbolje je u cijeloj priči da se strahovi uče, sa strahovima se ne rađamo, a ovo je fantastičan primjer kako ćemo ih kvalitetno naučiti.
• Idealizacija: Svi smo mi na društvenim mrežama idealizirana verzija nas samih.
• Samoučinkovitost odnosno vjerovanje koliko smo sposobni odraditi neki (povjereni nam) zadatak.

I sada kada ponovno prođemo pogledom po svemu tome, shvatimo koliko opterećenje stvara svima, s time da bih ja uzeo u obzir da sam do neke mjere (ali samo do neke mjere) više „formirana osoba“ od nekoga sa 20 ili 30 godina.

I tu nastaju problemi

Neki od njih se mogu manifestirati u obliku nerealnih očekivanja, stresa i anksioznosti, smanjenog samopouzdanja, ovisnosti o vanjskoj validaciji, gubitka fokusa i produktivnosti pa možda i samo destruktivnog ponašanja, no i dalje će ostati želja da to sve sustignemo, dobijemo, uhvatimo, imamo.

A zašto? Jer ljudski mozak mora sve imati logično posloženo, a da bi bilo sve logično posloženo i razumljivo, mora biti jednako (kao i kod svih ostalih). Ako nije jednako, pitamo se zašto je tomu tako. I zato se žurimo, a kada se žurimo odluka definitivno neće biti informirano donesena.

Želja za napretkom, koja je sasvim legitimna i poželjna, može se opisati i kroz evolucijsku psihologiju jer u konačnici želja za napredovanjem može se protumačiti kao rezultat evolucijskog pritiska za poboljšanjem sposobnosti preživljavanja i reprodukcije. I u konačnici, i mi danas, samo želimo preživjeti.

Odgođena gratifikacija

I zato, ako se čudite nekome da želi po ne znam koji put job hopnuti, kupiti stan od 100m2 iako mu realno treba onaj od 60m2, ako želi postati senior, a jedva je mid, ako se čudite gdje je nestala želja za znanjem umjesto želje za instantnim uspjehom i da ne nabrajam dalje, razmislite o tome kako se odgođena gratifikacija te osobe „nosi“ sa svim utjecajima i uvjetovanjima sa strane.

Odgođena gratifikacija je koncept koji seže duboko u ljudsku psihu, predstavljajući sposobnost odgađanja trenutne nagrade radi postizanja veće dugoročne koristi ili cilja. Ovaj ključni aspekt ponašanja igra važnu ulogu u razvoju emocionalne inteligencije, samodiscipline te dugoročnog uspjeha i zadovoljstva u životu. Koncept odgođene gratifikacije dobio je značajnu pozornost kroz istraživanja psihologa Waltera Mischela, čiji su eksperimenti s djecom postavili temelje razumijevanja ove kognitivne sposobnosti i njezinog utjecaja na životni put pojedinca.

Walter Mischel, američki psiholog, proveo je poznati eksperiment poznat kao “Marshmallow test” tijekom 1960-ih. U ovom istraživanju, djeca su stavljena pred izazov da odgode trenutno zadovoljstvo (u obliku konzumacija jednog sljezovog kolačića) kako bi kasnije dobili veći broj kolačića. Rezultati su pokazali da djeca koja su uspješno odgodila zadovoljstvo pokazuju bolju emocionalnu regulaciju, društvene vještine i postignuća u kasnijem životu.

Mischelova istraživanja ukazala su na ključnu povezanost između sposobnosti odgađanja trenutnog zadovoljstva i kasnijeg životnog uspjeha. On je naglasio da ta sposobnost nije isključivo determinirana genetskim faktorima, već da je moguće razvijati je putem određenih kognitivnih strategija i društvenih vještina. Njegova istraživanja potaknula su interes znanstvene zajednice za razumijevanjem mehanizama koji stoje iza odgođene gratifikacije te njezinog utjecaja na šire aspekte ljudskog života.

Inteligencija kao prediktor uspjeha?

I da, možemo se složiti da je ljudska inteligencija (samo) jedan od prediktora uspjeha. Možda je i glavni prediktor uspjeha, ali svijet se mijenja, mijenjaju se i ljudi. U konačnici, mijenjaju se i načini uvjetovanja. Nekada su to mogli raditi roditelji i bliža okolina, danas nas mogu uvjetovati svi.

Ako se na sve to „spoji“ i nešto što zovemo skala psihološke povlaštenosti, situacija može postati još više zanimljiva. Skala psihološke povlaštenosti mjeri uvjerenje osobe da zaslužuje povlašteni tretman neovisno o drugim, ekstrinzičnim čimbenicima.

Danas i odgođenu gratifikaciju i skalu psihološke povlaštenosti možemo lijepo psihometrijski „izmjeriti“ i ako netko tvrdi „da, ljudi odlaze i to je jednostavno tako“, odgovor je: ne, ljudi nužno ne moraju odlaziti. I to je jednostavno tako.