U današnjem društvu često se susrećemo s uvjetovanjem koje nas tjera da tražimo trenutna zadovoljstva i brz uspjeh. Za mlađe generacije je uvjetovanje bilo način da “postignu” nešto u životu. Pojedi brokulu, igrat ćeš igricu nije nepoznata izjava. Donedavno mi je bila teza da uvjetovanje čini ovaj svijet boljim mjestom za život. Danas, kada s nekim odmakom gledam sva hastlanja samo po LinkedInu, nisam više siguran u ispravnost ove teze. Uvjetovanje, u jednom dijelu, oblikuje naše ponašanje i preferencije na način koji nas udaljava od dugoročne sreće. Zašto je tomu tako?

Uvjetovanje koje nameće društvo

Društvo nas često uvjetuje da težimo površnim i trenutnim nagradama. I najbolje je da mi to i prihvaćamo, zapalit ćemo cigaretu nakon dobro obavljenog posla, natočiti si čašu vina na kraju radnog dana, ogovarati kolege u pauzama od posla.

Ovaj pritisak da brzo postignemo uspjeh i zadovoljstvo često rezultira ovisnošću o aktivnostima koje pružaju brze dopaminske šusove, kao što su korištenje društvenih mreža, igranje video igara ili npr. online kupovina. Ovo jeftino nagrađivanje može stvoriti privremeni osjećaj zadovoljstva, ali dugoročno… Praznina? Nezadovoljstvo? Nemogućnost da od šume vidimo drvo?

Jeftino nagrađivanje i dopaminska ovisnost

Dopaminska ovisnost nastaje kada naš mozak postane naviknut na česte, male nagrade koje stimuliraju oslobađanje dopamina. Te male nagrade mogu uključivati društvene medije, video igre, pa čak i obavijesti na našim pametnim telefonima, bez kojih, realno, više ne idemo niti na wc. Sve pod krinkom opuštanja i zaborava. Naravno, kao i na svaku drogu/stimulans, dolazi do navikavanja. I potrebne su veće doze. Kako bismo postigli isti osjećaj zadovoljstva, potrebne su nam sve veće i češće stimulacije, što može dovesti do (stalnog) osjećaja nezadovoljstva i potrebe za još više dopaminskih šutova.

Fun fact oko dopamina

Dopamin se oslobađa, i to obično u velikim količinama, prvi put kada iskusimo nešto ugodno ili nagrađujuće. U tom trenutku „zaključa“ taj osjećaj, za pamćenje. U pamćenje, ali i u centru za nagrađivanje. Kada postaje zeznuto? Kada postane (isključiva) motivacija koja nas gura prema cilju. Problem je da do oslobađanja ne dolazi „na kraju puta“, nego po putu. U stvari na kraj dođemo „suhi“. Baš nezgodno. Zato često ostajemo pomalo ravnodušni baš trenutak nakon što dobijemo ono što smo tražili. Naravno, trebamo još. Psiholog Dr. Tal Ben-Shahar nazvao je to „paradoksom dolaska“.  Sreća bi trebala biti na kraju puta, a nje nema pa nema. I onda… džabe smo krečili 😊

Ljutnja i povezani osjećaji

Naravno, zašto bismo se zadržavali na jednoj stimulaciji kada svi volimo kombinirati i zašto ne dodati još jedan neurotransmiter, adrenalin. I zato biramo ljutnju. Ljutnja je predivna emocija koja može generirati visoke razine adrenalina. Kada smo ljuti, tijelo oslobađa adrenalin koji izaziva fiziološke promjene poput ubrzanog otkucaja srca, povišenog krvnog tlaka i povećane energije. Ove fiziološke promjene mogu stvoriti osjećaj uzbuđenja i moći, a moć je divan osjećaj. Osim ljutnje, povezani osjećaji poput razočaranja, frustracije i povrijeđenosti također su nam na dohvat ruke jer naravno da se danas nije teško razočarati. U stvari, nikada nije bilo jednostavnije. Pa će tako, sasvim dobro i razočarenje i frustracija i povrijeđenost (a to u doba psihološke povlaštenosti stvarno nije niti malo teško) dovesti do oslobađanja adrenalina.

Definicija sreće prema Marku Schulzu

U jednom sam postu pročitao da nam u ovu malu državu, punu omnipotentnih ljudi (a to je eto i obilježje malih nacija) dolazi Mark Schulz. I vidi sada to, on nam definira sreću kroz prizmu odnosa. Prema Schulzu, najvažniji uvjet za ispunjen i smislen život je snaga naših odnosa. Naravno, s ljudima 😊 Njegovo, longitudinalno istraživanje pokazuje da su snažni, pozitivni odnosi značajno povezani s boljim fizičkim i mentalnim zdravljem. Ali, uvijek ima ali. Jer, uvijek smo si bitni, naravno – sami sebi, do te mjere da nas odnosi opterećuju. Uostalom, teško je slušati da netko ima problem ili da je manje uspješan, kada su svi oko nas jako uspješni. Pa tako, u suvremenom društvu, odnosi su često svedeni na površne interakcije koje ne pružaju ništa, nego opterećenje, a o istinskoj emocionalnoj podršci i povezivanju možemo samo maštati. Šteta što se nitko o tome ne sjeti pisati Djedu Mrazu.

I eto, zato većina nas ne može biti sretna

A već kada ne možemo sami biti sretni, po putu, volimo druge učiniti barem manje sretnima 😊

Uglavnom, kombinacija društvenog uvjetovanja, dopaminske i adrenalinske ovisnosti te površnih odnosa dovodi do stanja u kojem mnogi ljudi niti ne teže pravoj sreći. Jer… kome je ona potrebna?!

U našu obranu možda možemo reći da ponekad i nesvjesno biramo puteve koji pružaju trenutna, ali prolazna zadovoljstva, što dugoročno može rezultirati osjećajem praznine i nezadovoljstva. No, s obzirom da je trenutno, ponavljamo model. I tako… do kada?

Uostalom, je li ‘ko od nas pokušao „definirati“ što je sreća za njega?

Neka druga tema su pokušaji nametanja svoje „sreće“ drugima 😊

Literatura

1. Psychology Today – The Modern Quest for Instant Gratification
2. ResearchGate – Impact of Instant Gratification on Well-being
3. PubMed – Dopamine and Reward
4. National Institutes of Health – Dopaminergic Mechanisms
5. Harvard Health Publishing – The Role of Adrenaline in Stress
6. American Psychological Association – Stress and its Effects on the Body
7. Harvard Study of Adult Development
8. Goodreads – “The Good Life” by Robert Waldinger and Marc Schulz
9. Journal of Social and Personal Relationships – The Impact of Social Media on Relationships
10. The Guardian – Social Media and Loneliness