Predblagdansko je vrijeme i logično je da svi i sve oko nas žele prenijeti duh blagdana. Iz nekog, samo meni znanog razloga, pažnju mi je privukla reklama Hrvatskog telekoma.

U stvari, umjereno sladunjava, čak ne previše i naporna prikazuje gotovo klasičan „proces odrastanja“ svakog tinejdžera i koliko god nam to u nekim trenucima činilo problem, u stvari je bilo slatko. Slatka je bila znatiželja naših roditelja i slatka je bila želja da nas u svemu požure, baš onako kako bi oni htjeli. I možda im to i nije bila stvarna namjera, ipak su to tako uradili, jer i njima su to radili njihovi roditelji.

I neke se stvari jednostavno prenose s koljena na koljeno. Kao i ljubav naših roditelja prema nama. Možda je to sve skupa bilo nekada i pomalo nespretno, ali kako se mi ponekad nismo snalazili s našim odrastanjem, nisu tako ni oni.

Danas, a i ranije, često će se naći po stručnim člancima trebaju li roditelji (po)ljubiti svoje dijete i ako da, kako je i na koji način ispravno. Jednostavno je to u životu, uvijek nam se netko uplete tamo gdje ne bi trebao i onda ono jednostavno postane komplicirano.

Svi oni koji su nedjeljom kod roditelja na ručku, s njega odlaze s nekom posudicom hrane. Da se nađe. Nekada je toga više nekada manje. Rastanak bi prošao sa zagrljajem, možda i poljupcem, ali rijetko je tko kome rekao „volim te“. I nekako smo si, valjda navikli, ljubav izražavati kroz želudac. I onda se preko noći nešto promijeni, nešto se manje lijepo dogodio, a nismo rekli „volim te“. I postane kasno. I često nam se to desilo da za nešto što smo htjeli, željeli… bude kasno. A sve možemo vratiti samo vrijeme ne. Danas imamo uglavnom svega dovoljno, ali s vremenom nikako ne izlazimo na kraj.

I možemo se mi furati na work balance i svaki dan naći i/ili izmisliti neki novi termin, ali vremena za ono što treba nema nikada dovoljno. I to je jednostavno, radi se o prioritetima.

Kako i meni vrijeme prolazi, shvaćam da je sve u životu prioritet. Bez prioriteta nema ničega. I džaba nam intrinzična motivacija, želja, … u konačnici sve završi na prioritetima.

Život mijenja nas, mi pokušavamo promijeniti naš život. I nije lako. I onda se na kraju dana čudimo kako je „pozdrav laktom“ doveo do toga da se ne sjećamo kada smo nekoga zagrlili. Na kraju dana se pitamo, a zašto smo se s nekime whatsappali pola sata ili sat, a nismo se čuli, vidjeli, zagrlili…

I onda u nekom trenutku, kada je opet kasno, shvatimo da je netko nestao po putu, da smo nekoga izgubili, zagubili, a nismo ga zagrlili.

Jer, prioriteti, jer uvjetovanje.

Zaborav

Na žalost, čovjek je tako napravljen da zaboravlja. Zaboravlja i one dobre i one loše stvari, događaje, ljude…

Bez želje da uđem u neku dublju psihoanalizu zašto se to događa, reći ću samo da je zaboravljanje prirodan proces koji nam pomaže filtrirati i organizirati silne informacije „koje nas okružuju“, čineći prostor za nove.

Važno je reći da zaboravljanje nije uvijek negativno. Ono nam omogućuje prilagodbu novim situacijama, učenje iz iskustava i izbjegavanje emocionalnog opterećenja prošlošću.  I ključno je za prilagodbu i preživljavanje, omogućujući nam da se fokusiramo na sadašnji trenutak i budućnost bez nepotrebnog tereta prošlosti.

Ipak, nekih se stvari (rado) sjećamo. Rado ćemo se sjetiti našeg djetinjstva. I to je jednostavno zašto je tako. U djetinjstvu smo imali i osjećali jaku emotivnu povezanost s ljudima koji su nas okruživali. Emocije u načelu imaju ključnu ulogu u stvaranju dugotrajnih sjećanja. Događaji koji su bili popraćeni snažnim emocijama, bilo da su pozitivne ili negativne, imaju veću vjerojatnost da će nam ostati duboku urezani u pamćenje.

Osobno nikada neću zaboraviti odlazak na more. Topla ljetna noć koja se lagano završava i prelazi u jutro. Crveno sunce koje se lagano dizalo iznad željezare. Huk strojeva iste te željezare u daljini koji je tu tišinu činio nekako glasnom. Dok su nas starci probudili ispred zgrade je već bio parkiran auto, za njega je bila priključena kamp prikolica i sve je bilo spremno da se krene. Mene i sestru su „ubacili“ na zadnja sjedala. Između njih i prednjih sjedala su bili nabijene ležaljke za plažu koje su činile krevet. S našim jastucima, medekima… I dok smo napuštali svjetla grada, kabinu su osvjetljavala prednja svjetla s prikolice. A sestra i ja smo širom otvorenih očiju gledali sela Benije koja su se budila u sumaglici.

Da, u djetinjstvu smo bili puni novih i značajnih doživljaja. Djetinjstvo je razdoblje kada se mnogo toga događa po prvi puta, stvarajući jedinstvene i nezaboravne trenutke. Ali, ono što ga je definitivno obilježilo, bili su intenzivni osjećaji.

Naravno, ima u tom pamćenju i nešto razloga u našem psihološkom i neurološkom odrastanju  jer u tom periodu naš mozak prolazi intenzivan razvoj, uključujući stvaranje sinaptičkih veza pa i ti procesi mogu poboljšati pamćenje nekih događaja, situacija.

U pamćenju veliku ulogu igraju i senzorna iskustva poput mirisa, okusa, zvukova i vizualnih događaja.

Danas

Svi smo željeli odrasti. Što prije. Što brže. Željeli smo biti neovisni kao i naši roditelji. I u toj priči odrastanja zanimljivo je kako smo uspjeli od dječje radosti radosti i znatiželje, na našem putu prema ozbiljnosti doći (i) do anksioznosti.

Jedemo, a da se ne sjećamo okusa. Putujemo na posao, a da se ne sjećamo što smo vidjeli i koga smo sreli. Družimo se (ili ne), a ne sjećamo se o čemu smo pričali.

Prema Paulu Ekmanu, američkom psihologu razlikujemo osnovne emocije: sreću, tugu, strah, iznenađenje, gađenje i kraljicu svih emocija ljutnju.

Kada „izvrtimo“ naš život, zanimljivo će biti postati svjestan koja emocija nam je prevladavala.

Korak po korak, dan po dan, naša znatiželja, sreća, hrabrost da probamo nešto novo, naučimo nešto, polako je nestajalo. I danas ćemo za mnoge ljude reći da nisu previše otvoreni ka novim iskustvima. Nekadašnje avanture i bezbrižno putovanje u nepoznato smo zamijenili sa životnim avanturama i zabrinutim putovanjem u nepoznato.

Igra je nestala. Mi smo postali „veliki“, a život je postao ozbiljan.

Korak po korak, dan po dan ispočetka se sve mjerilo ocjenama, diplomama, pa KPI-jevima, plaćom, većim ili manjim televizorima, većim ili manjim autima…

Kroz medije i društvene mreže pratimo uspješne ljudske priče, a mi se počinjemo boriti sami sa sobom, pokušavamo prioritizirati stvari, događaje, ljude pa i emocije.

Pokušavamo živjeti neki (nedosanjani) san. Na taj san, kao na „obične“ ljude koji su „robovi“ svoga iskustva i okruženja utječu društvena kultura, mediji, globalizacija, digitalizacija… nastavite niz.

Kroz reklamu se provlači pjesma koja ide nekako ovako:

O Božiću, o Božiću,
Baš volim svoju rodbinu,
Ujak s vrata davi me,
Kol’ko još do obrane?
Tetka veli: komad si,
Ajmo te oženiti,
Mama želi unuče,
A ja joj kupim papuče.

Uvjetovanje

Uvjetovanje je prvi put opisano od strane Ivana Pavlova i na osnovu toga smo dobili i Pavlovljev efekt. U načelu je to psihološki pojam koji se odnosi na proces učenja ili prilagodbe ponašanja. Uvjetovanje postaje vidljivo kroz našu borbu s prioritetima, društvenim normama i očekivanjima. Odrastanje često nosi sa sobom pritisak da se zadovolje norme uspjeha, često definirane vanjskim faktorima poput karijere, financijske stabilnosti ili društvenog statusa. Umjesto da živimo trenutak, počinjemo stvarati velike planove i fokusirati se na velika planiranja i ostvarivanje ciljeva. I to je u redu, ali nekako je mjera bitna, jer inače gubimo spontanost, sa spontanošću nestaje radost i sloboda koju smo nekada imali, iskusili.

Prisjećamo li se rado djetinjstva i zbog toga?

Društveni utjecaji, mediji i vanjski standardi često oblikuju naša očekivanja i prioritete. Uvjetovanje da se uskladimo s tim normama rezultirati će gubitkom autentičnosti i iskrene radosti.

Oslanjanjem na način koji komuniciramo ukazuje nam na paradoks suvremenog društva gdje se, unatoč tehnološkim sredstvima koja nam olakšavaju komunikaciju, gubi prava povezanost, izražavanje emocija i spontanost.

I zato, uvjetovanje je okej, jednostavno ga mora biti i u nekoj mjeri svijet čini boljim mjestom za život, no prepoznavanje uvjetovanja i svjesno odabiranje vlastitih prioriteta vratiti će nam spontanost u naš život i omogućiti istinsko izražavanje emocija.

A jesi ti meni sretan?

I zato reklama završava s pitanjem bake: A jesi ti meni sretan? Uvjetovanje je nit koja povezuje mnoge aspekte života odraslih ljudi, od prioriteta do izražavanja ljubavi.

Strukturirani život je ubio dijete u nama i zato je vrijeme da se vratimo svom mlađem sebi. Vrijeme je za opuštanje, prestanak sumnje u sebe te za prihvaćanje sebe onakvog kakvi jesmo. Vratimo se nama i ponovno kao dijete otkrijmo autentičnost i radost.

I zato neka nam ovaj period bude prilika da ispravimo sve za što sutra može biti kasno. Pa kada ćemo se vraćati od nekuda s posudicom francuske salate i komadom mesa, to je okej, ali samo ako smo prije nego smo to primili, rekli: volim te.

Okej je i „kupiti papuče“!