Sa obradom habituacije, nastavljamo s nizom članaka za non-HR čitatelje, kako smo vas mi nazvali. Pod pojmom non-HR čitatelja smatramo sve one koji nisu dio odjela ljudskih potencijala, ali su involvirani kod zapošljavanja novih djelatnika.
Iako nam je primarni cilj ponuditi na tržištu najcjelovitiji i najinovativniji psihometrijski test, također nam je želja i pomoći kod prepoznavanja određenih procesa kod vaših zaposlenika.
Prije nego nastavimo dalje, dotaknuti ćemo se temelja neuroznanosti odnosno onoga na čemu se naš test zasniva.
Uz osnovnu čovjekovu potrebu, a to je ona za kretanje, visoko na listi „prioriteta“ je i ona za učenjem. Samo učenje može biti neasocijacijsko kada je organizam jednom, ili uglavnom, više puta izložen nekome podražaju te uči odnosno zaključuje iz tih podražaja. Učenje može biti i asocijacijsko kada organizam uči o međusobnom odnosu više različitih podražaja ili o odnosu podražaja i vlastitog djelovanja.
Uz neasocijacijsko učenje, nama je bitan pojam habituacije. Primjera habituacije dotaknut ćemo na onome što danas nikako ne možemo zaobići niti negirati kao pojavu, a to je zaraza odnosno infekcija SARS-Cov-2 virusom. Korona virusna bolest (COVID-19) zarazna je bolest čiji je uzročnik novootkriveni koronavirus.
Sa koronavirusima se ne susrećemo prvi put, radi se o velikoj porodici virusa koji se mogu jednako naći i kod ljudi i kod životinja. Pregledom pod elektronskim mikroskopom odaju oblik krune te su po latinskoj riječi (ipak se radi o medicini) corona, što znači kruna i dobili naziv. Neki koronavirusi su poznati još 60.-tih godina prošlog stoljeća kada su uzrokovali od običnih prehlada do težih upala dišnih puteva. Ne tako davno mogli smo se susresti sa SARS-om koji je također spadao u porodicu koronavirusa. Danas imamo novi koronavirus SARS-Cov-2, a WHO je bolest izazvanu SARS-Cov-2 koronavirusom nazvala COVID-19. Dakle, SARS-Cov2 je virus, a COVID-19 je bolest uzrokovana istim tim virusom. Korona ili Corona… to je kruna 😊
No, kakve veze imaju COVID-19 i habituacija?
Kod neasocijacijskog učenja razlikujemo dva pojma. Habituacija, kao slabljenje reakcije organizma na ponavljani, a (manje ili više) neštetni ili beznačajni podražaj (nakon nekog vremena neće nam više tako jako smetati „hiltica“ koja nemilice buši negdje u zgradi) . Također imamo i senzitizaciju odnosno jačanje organizma na raznolike podražaje što se odmah jave nakon jednog snažnijeg te štetnog podražaja.
I sada kada smo vidjeli što je to habituacija, zadržimo se malo na pamćenju.
Ulazni podaci koje kada stavimo u kontekst, ulaze u osjetno pamćenje, nakon toga u kratkoročno pamćenje, gdje će izazvati neku reakciju ili dovesti do zaborava odnosno nakon ponavljanja će postati dugoročno pamćenje.
Skladišta osjetnog pamćenja čine ono vidno, slušno te dodirno. Vrlo su ograničenog kapaciteta i informaciju će zadržati do pet sekundi (ili manje).
I kratkoročno pamćenje je vrlo ograničenog kapaciteta i informaciju će zadržati tek nekoliko minuta i uglavnom takve informacije čuvamo onoliko koliko nam je potrebno da odradimo neki zadatak (npr. pamćenje jednog od PIN-ova). Nakon toga ta se informacija gubi ili ponavljanjem (isti PIN nekoliko desetaka puta) prenosi u dugoročno pamćenje. U dugoročno pamćenje informacije prelaze tek nakon određenog ponavljanja gdje će u konačnici i ostati. Ono je velikog kapaciteta i pohranjuje trajne memorijske zapise.
Vratimo se na COVID-19. Informacija je bilo puno. Većina se svodi na broj zaraženih, izliječenih, umrlih i mijenjaju se iz dana u dan? Koliko je jučer bilo zaraženih? Pa… puno. A danas, pa… isto puno.
Uz to što je informacija bilo puno, uglavnom su bile nestrukturirane. Dio bi iznio jedan član stožera, dio bi iznio drugi… nitko nije sumirao.
Što smo od svega, možda, zapamtili? S početka pandemije? Strah! Uostalom završili smo u lockdownu sa nemjerljivo manjim brojem zaraženih (Koliko ih je uopće bilo? Dnevno? Ukupno?), a danas taj isti lockdown nitko ne spominje.
I što nam se desilo? Habituacija. Ili smo se navikli i postalo nam je svejedno ili nas, još gore, nervira.
No, situacija uopće nije bezazlena. Ali većina nas niti ne zna nekoga tko je bio ili je bolestan. Dakle, većina nas je to „kodirala“ kao neštetni ili beznačajan događaj. Jednostavno smo se navikli. Ostalo smo zaboravili. Ili uopće nismo htjeli zapamtiti.
Ne smatramo da je COVID-19 bolest bezazlena. Jasno nam je da za većinu mladih i zdravih ljudi možda i je, ali za COVID-19 i dalje nema cjepiva kojim bi se zaštitili svi oni kojima je to potrebno. Stariji, bolesni, imunološki supresirani, respiratorno i kardiološki ugroženi i tako dalje.
Ovo je bio samo primjer kako komunikacija, pa i u našim kompanijama, može biti opasna. Opasna da našim zaposlenicima postane svejedno. Da se naviknu.
I zato, komunicirajte. Jasno i glasno. Ponavljajte. Budite strukturirani. Izvedite zaključak. Ali ne ostavljate prostor za strah. I u #novonormalnom. Nema potrebe da naše zaposlenike mi „cijepimo“. Neka to, stvarno, odradi netko drugi.