Još kao klinci bili smo spremni ispitivati granice, kako one vlastite tako i granice naših roditelja. Kroz igru, neprestano otkrivanje svijeta oko nas, kao da smo pokušavali dokučiti gdje prestaje naša snaga, hrabrost, strpljenje… Spuštanje biciklom niz padinu, paleći ping-pong loptice zamotane u aluminijsku foliju, sve su to bile male avanture.

Usputno smo se trudili saznati i gdje počinju ograničenja koja nameće okolina. Prirodna je to bila želja za upoznavanjem svijeta, ali i dio našeg razvoja – i psihičkog i fizičkog. I nije to uvijek bilo loše; puno puta iza toga je stajala znatiželja i želja za učenjem, pa čak i razumijevanjem društvenih normi i pravila.

Ispitivanje i pomicanje granica nije prestalo s našim odrastanjem. Samo smo sada, valjda, malo mudriji pa u tom ispitivanju postali suptilniji. I dalje „natežemo“ odnose, ispitujemo vlastite emocije, a tužno je što, kao i u djetinjstvu, nismo svjesni da i dalje težimo dosegnuti ili čak prekoračiti te granice. Danas smo možda čak i maliciozniji prema samima sebi, pa je dječju znatiželju zamijenila želja za uspjehom i postignućem. Oni sretniji će to pretočiti u želju za osobnim rastom. I tako nas pritisak odgovornosti, želja za priznanjem ili unutarnja potreba za većim samopouzdanjem gura sve dalje prema nevidljivim granicama.

Djeca su, nakon „prelaska granice“, dobila po turu ili su sretno zaspala. A odrasli? Odrasli ne istražuju spontano, ali isto tako ne osjećaju kad su prešli onu finu crtu koja vodi prema izgaranju ili barem emocionalnoj iscrpljenosti. Kao odrasli, često težimo za nečim utopijskim, neprestano tražeći „mir u svijetu“ ili „bolji život za kitove“. Možda se smijemo toj ideji, ali zar i mi nismo u potrazi za sličnim idealima?

Koje su ljudske mogućnosti?

Ljudske mogućnosti su ogromne – uključuju kognitivne sposobnosti, emocionalnu otpornost i društvene vještine, no one sigurno nisu samo rezultat fizičkih kapaciteta već se temelje se na našem psihološkom okviru. Sposobnost učenja, donošenja odluka, održavanja odnosa i suočavanja sa stresom ovise o ravnoteži tih psiholoških aspekata. Međutim, pitanje nije koliko daleko možemo ići, već što se događa kada dođemo do kraja tih mogućnosti?

Kada se osjetimo iscrpljeni, emocionalno, mentalno i fizički, često smo uvjereni da smo dosegli svoje granice. No, jesmo li stvarno? Često ne shvaćamo da preopterećenost i iscrpljenost dovode do stagnacije i povlačenja – ostajemo zarobljeni, nesposobni suočiti se s novim izazovima. I dok tako nesvjesno tražimo nešto više, ponekad se dogodi da počnemo „skupljati Pokemone“ – želimo sve, svaki uspjeh, svaku priliku, a u tom procesu ne shvaćamo da gubimo ljude oko sebe. Umjesto prijatelja i podrške, osvajamo samo jedan konačni Pokemon: usamljenost.

Usamljenost je skriveni neprijatelj, stanje uma koje nas polako gura prema rubu. Iako se često opisuje kao fizička izolacija, to je zapravo osjećaj unutarnje praznine, tjeskobe i neželjenosti. Taj isti osjećaj nas sprječava da uspostavimo veze koje nam trebaju, vodeći nas u daljnju izolaciju. Čak i kada žudimo za kontaktom, usamljenost nas paralizira, smanjuje naš kapacitet za emocionalni oporavak i kognitivnu jasnoću.

Baš kao što je teško delegirati zadatke u poslovnoj preopterećenosti, tako ni usamljeni ljudi ne mogu pronaći način da se ponovno povežu s drugima. Ovaj začarani krug iscrpljuje nas, a na kraju se suočavamo s krajem naših mogućnosti. Pikachu.

Kada dođemo do kraja, često slijedi depresija. Depresija nije samo tuga, ona je kao Pikachu – posljednji Pokemon kojeg skupljamo u svom emocionalnom putovanju. Kada osvojimo Pikachua, gubimo interes za aktivnosti, povlačimo se iz društvenih interakcija i preplavljuje nas beznađe. U tom balonu usamljenosti, zarobljeni smo u stanju uma koje nas sprječava da potražimo podršku.

Ljudske mogućnosti dosežu svoje granice kada se um i tijelo iscrpe. Usamljenost ubrzava taj proces, dovodeći nas u stanje izolacije, stagnacije i, naposljetku, depresije. Baš kao i u našim dječjim avanturama, u tom istraživanju granica često ćemo se suočiti s dubokom unutarnjom borbom – osjećajem praznine, odvojenosti i, na kraju, osjećajem beznađa.

Pa vi skupljajte Pokemone.