To da nitko nikoga više ne sluša i da je vještina aktivnog slušanja postala iznimno rijetka „pojava“, jasno je svima. Prije par dana sam pisao o ekonomiji pažnje kao konceptu koji se odnosi na način na koji se ljudska pažnja tretira kao rijedak i dragocjen resurs u modernom informacijskom društvu. 

Koliko je problem (selektivne) pažnje velik shvatili smo dok smo testirali i igrali se sa Tobii-jevim Eye Trackerom u sklopu DeeP Projectovog neurobihevioralnog laba. Tako da je činjenica da nitko nikoga ne vidi postala nova dimenzija problema.

U prilog tomu govori članak objavljen u Večernjem listu.

E sada, bilo bi najlakše svu djecu proglasiti ADHD-ičnima, međutim, bojim se da stvari nisu baš tako jednostavne.

Nekada davno, proces gledanja preveo sam si kao nekakvu analogno digitalnu konverziju (kao npr. zvuk sa gramofonske ploče koji reproducira naš hi-fi uređaj). I nadam se da me nitko neće razapeti jer sam stvari vrlo pojednostavnio. Pa bi ukratko to izgledalo nekako ovako:

Kada gledamo, svjetlost u obliku elektromagnetskih valova (analogni signal) ulazi u naše oči. Zatim prolazi kroz rožnicu i leću oka, fokusira se na mrežnicu, gdje se nalaze specijalizirane stanice – fotoreceptori.  Zatim fotoreceptori u mrežnici obavljaju funkciju sličnu analognom-digitalnom pretvaraču te svjetlosne podražaje (analogne signale) pretvaraju u električne impulse koji se putem optičkog živca šalju u mozak.

Sada na scenu stupa naš mozak koji interpretira te električne impulse (digitalni signali) i iz njih nam stvara svijest o onome što vidimo. I to će uključiti prepoznavanje oblika, boja, pokreta i udaljenosti.

I SADA TU NASTAJE PROBLEM JER DOLAZI DO GUBITKA „SIGNALA“ TE NAŠ MOZAK MOŽE SELEKTIVNO INTERPRETIRATI ODREĐENE ASPEKTE VIDA, DOK IGNORIRA ILI APSTRAHIRA DRUGE INFROMACIJE (npr. zbog fokusa ili pozornosti).

Koliko je stvar kompleksna ili jednostavna vidi se na sličici u sklopu teksta, gdje iako je bočica Coca-Cola bila glavna „faca“, nitko ju nije primjećivao. Što se vidi na tzv. heat mapama.

E sada, Microsoft je davno još proveo istraživanje koje je otkrilo da se prosječni „attention span“ kod ljudi značajno smanjio tijekom godina. Od 2000. godine prosječni raspon pažnje pao je s 12 sekundi na samo 8 sekundi. Što je kraće nego kod zlatne ribice čiji raspon pažnje iznosi 9 sekundi. Iako je Microsoft podozrivo gledan zbog ovoga istraživanja, ne možemo ga totalno zanemariti.

Tu se sada postavlja jedno zgodno pitanje. Nije li naša neuroplastičnost mozga i privikavanje da ni ne znamo na što se privikavamo (je li to dobro ili loše) odradila svoje. Super kul nam je kada smo ful bizi, milijun pitanja od kolega, paralelno odgovaranje na mailove, … dovelo do toga da nam je, nazivno, multitasking bolji. Dakle, puno malih chunkova informacija s kojima se razbacujemo, dovelo do je toga da se više ne možemo fokusirati. I onda se čudimo što na kraju dana nemamo pojma što smo radili 😊

E sada, u psihologiji, fenomen gledanja (a vrijedi i za slušanje) ne znači uvijek i stvarnu percepciju. Kada nas netko fiksira pogledom, prirodno je pretpostaviti da smo centar pažnje. Međutim, ljudi su sposobni gledati kroz vas, usredotočiti se na površne ili periferne elemente i potpuno ignorirati ključnu poruku. Jedan od glavnih razloga za to je ODVLAČENJE PAŽNE. I to vidimo na primjeru slikice s Coca Colom.

Zašto se to događa?

U ljudskom mozgu postoji prirodna sklonost da se pažnja privuče na dinamične, kontrastne ili neočekivane elemente.

Ljudi imaju tendenciju da usmjeravaju pažnju prema onome što smatraju vrijednim ili relevantnim za sebe.

Ljudi imaju ograničen kapacitet pažnje, što znači da biramo na što ćemo usmjeriti svoje kognitivne resurse.

Ako postoji previše informacija ili vizualnih smetnji, mozak može biti preopterećen, pa ne uspijevamo pravilno obraditi sve što gledamo. Kognitivno opterećenje smanjuje našu sposobnost da identificiramo ključne informacije, čak i kada ih gledamo izravno.

Long story short

Problemi pažnje i sposobnost fokusiranja postaju uobičajeni izazovi u današnjem društvu, preplavljenom informacijama i vizualnim podražajima. Fenomen gdje nas netko gleda, ali zapravo ne “vidi”, može se objasniti odvlačenjem pažnje – mozak je programiran da se fokusira na dinamične i kontrastne elemente, često ignorirajući ključne informacije (a to djeca vole 😊), a mi smo to stilovima života dodatno „razradili“. Ovaj problem vidimo i u istraživanju koje ukazuje na smanjenje prosječnog raspona pažnje, s 12 sekundi 2000. godine na samo 8 sekundi danas, što je kraće čak i od pažnje zlatne ribice.

Ovo sve skupa nisu samo teorijski problemi, već imaju ozbiljne posljedice u svakodnevnom životu, osobito u obrazovnim procesima, pa tako 4000 neupisane djece, s obzirom na sve, i nije toliki problem. Problem je u dubljim društvenim i kognitivnim izazovima. Iako je najlakše sve pripisati poremećajima poput ADHD-a, problem je vjerojatno složeniji i uključuje faktore poput preopterećenja informacijama, nedostatka znatiželje i smanjenog fokusa.

Sl. Gubitak znatiželje u korelaciji s vremenom provedenom s mobitelom

(https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/30406005/)

Povezano s konceptom ekonomije pažnje, moderna tehnologija i multitasking možda su pridonijeli baš tome da se djeca i odrasli teže fokusiraju na jednu aktivnost, kao što je škola ili učenje ili čitanje obične funkcionalne specifikacije. Ako djeca ne vide neposrednu vrijednost u obrazovanju ili su stalno ometena raznim podražajima, njihova pažnja se rasipa, a rezultat je odgođen ili otežan upis u školu (?!)

Ova situacija zahtijeva dublje promišljanje o tome kako pristupiti problemima s pažnjom u obrazovnom sustavu, ne samo kroz dijagnozu ADHD-a, nego i kroz promjene u obrazovnim metodama i pristupima koji bi bolje odgovarali izazovima današnjeg digitalnog svijeta.

Na kraju, ovo nas dovodi do zaključka da naš odnos prema pažnji i obrazovanju mora evoluirati, jer, iako smo fizički prisutni i gledamo, sve češće nismo u stanju “vidjeti” ono što je zaista važno – bilo to u komunikaciji s drugima ili u obrazovnom/poslovnom ili kojem god procesu.