Depresija je tih i podmukao neprijatelj, ponekad skriven i iza osmijeha, čija snaga je snaga nad našim emocijama i umom neosporna. Duboko ukorijenjena u ljudski doživljaj, depresija se ne manifestira samo kao prolazna tuga ili stres; to je složeni mentalni poremećaj.

Često ju karakteriziraju poremećaji raspoloženja poput dugotrajne potištenosti, tuge, beznađa, duševne boli. Depresiju obilježava praznina i općenito loše raspoloženje.

Uz navedeno, simptomi depresije mogu biti osjećaj razdražljivosti, frustracije, nemira. Moguće je da ćemo imati nesanicu ili ćemo pretjerano spavati. Čest je osjećaj umora čak i nakon prospavane noći, promjene u apetitu, osjećaj krivnje, bezvrijednosti, bespomoćnosti. Nerijetko ćemo izgubiti volju za aktivnostima koje su nas nekad usrećivale ili zanimale. Moguća je auto agresija pa čak i razmišljanje o samoubojstvu.

Kemijska ravnoteža

Za dijagnozu depresivnog poremećaja, odnosno unipolarne depresije, potrebno je da imamo najmanje 5 od dolje navedenih simptoma tijekom gotovo svakog dana kroz najmanje 2 tjedna, pri čemu jedan od tih 5 simptoma mora biti ili deprimirano raspoloženje ili gubitak zanimanja i osjećaja ugode (Davison i Neale, 1999):

• Tužno, deprimirano raspoloženje
• Gubitak zanimanja ili osjećaja zadovoljstva u uobičajenim aktivnostima
• Značajan gubitak apetita i mršavljenje ili značajno pojačan apetit i debljanje
• Nesanica ili hipersomnija
• Psihomotorička retardacija ili agitiranost (značajno usporeno ili ubrzano mišljenje, govor i kretnje)
• Nedostatak energije, osjećaj umora
• Osjećaji bezvrijednosti i krivnje
• Poteškoće u koncentraciji i pamćenju, neodlučnost
• Ponavljajuće misli o smrti ili samoubojstvu

Od drevnih vremena do danas, nastojanja da se depresija jasno razluči od normalne tuge su evoluirala. Pionir poput Hipokrata, koji je naglasak stavio na kontekst u kojem se simptomi javljaju, imao je važnu ulogu u razlikovanju adaptivnih reakcija od mentalnih poremećaja. Naime, vrlo je bitno nastojanje da se depresija kao poremećaj jasnim kriterijima odvoji od emocije tuge (tuga je uobičajena, normalna te nužna emocija za zdrav i neometan razvoj pojedinca). Unatoč napretku u biološkim teorijama depresije, koja uključuju neurotransmitere poput serotonina i noradrenalina, istraživanja su istaknula važnost utjecaja stresnih i traumatskih iskustava iz djetinjstva na razvoj depresije.

Studije su pokazale da kronični stres i traume u djetinjstvu mijenjaju funkcioniranje mozga i tijela na genetskoj, kemijskoj i strukturalnoj razini. Kemijska neravnoteža u mozgu može biti uzrok depresije, ali isto tako, važno je naglasiti interakciju između okoline i organizma. Farmakoterapija i psihoterapija su učinkoviti pristupi liječenju depresije, a izbor terapije često ovisi o težini simptoma i individualnim potrebama pacijenta.

Ključno je razumjeti da depresija nije samo posljedica bioloških faktora odnosno rezultat kemijske neravnoteže odnosno problema provođenja, već je rezultat kompleksne interakcije genetskih, bioloških, psiholoških i društvenih čimbenika. Stoga, usmjerenost na prevenciju, psihološku pomoć i društvene promjene te promjene u našim tvrtkama (jer u njima provodimo dobar dio života) igraju ključnu ulogu u borbi protiv ove ozbiljne bolesti.

Kada govorimo o kemijskoj neravnoteži, bitno je reći da je šezdesetih godina prošlog stoljeća znanost dovoljno napredovala te su znanstvenici mogli mjeriti razine hormona i neurotransmitera u krvi i mozgu. Neurotransmiteri su kemijski prijenosnici koji prenose informacije od jednog do drugog neurona, omogućavajući nam da normalno funkcioniramo sa svijetom koji nas okružuje. Istraživanja su pokazala da snižene koncentracije neurotransmitera (prijenosnika) noradrenalina dovode do depresije, a povećane do manije. Depresija je povezana s još jednim neurotransmiterom, serotoninom, koji često modulira aktivnost drugih neurotransmiterskih sustava i omogućuje velike fluktuacije u njihovim aktivnostima, pa smanjena koncentracija može dovesti i do manije i do depresije. S obzirom na ove zaključke, za tretiranje depresije počeli su se koristiti tzv. selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SIPPS) te tzv. triciklički antidepresivi.

No, problem nastaje ako objašnjenje da je depresija kemijska neravnoteža u mozgu koristimo bez svijesti o interakciji okoline i organizma, odnosno utjecaju koje na naš živčani, imunološki i endokrinološki sustav imaju osobna stresna i traumatska iskustva, ali u dugoročnom smislu i društveno (poslovno) okruženje.

Na kraju, kada govorimo o kemijskoj neravnoteži u mozgu u kontekstu depresije, obično se misli na neurotransmitere i njihovu ulogu u regulaciji emocionalnog stanja. Neurotransmiteri su „kemikalije“  u mozgu koje prenose signale između živčanih stanica (neurona) i igraju ključnu ulogu u regulaciji raspoloženja, emocija i različitih funkcija mozga. Dvije važne „kemikalije“ koje se često povezuju s depresijom su serotonin i noradrenalin. Njihova je uloga uz komunikaciju između neurona i reguliranje različitih funkcija u tijelu. Serotonin, na primjer, često se povezuje s osjećajem sreće i dobrobiti, dok noradrenalin sudjeluje u regulaciji stresa, budnosti i koncentracije. Serotonin i noradrenalin se često povezuju s hormonima što nije točno. Hormoni su također kemijske tvari, ali se od neurotransmitera razlikuju po tome što se izlučuju iz naših endokrinih žlijezda (štitnjača, nadbubrežna žlijezda, hipofiza…) u krvotok te putuju kroz naše tijelo kako bi utjecali/regulirali različite organe odnosno funkcije.

Hormoni imaju dugoročne učinke na tijelo, dok neurotransmiteri brzo prenose signale između neurona kako bi regulirali kratkotrajne procese u mozgu i živčanom sustavu.

Korijeni depresije

Što ljudi s depresijom imaju zajedničko, osim svoje borbe s tom bolesti? Čovjek je okolišno i iskustveno biće i odgovor na to je jednostavan: svoje osjećaje, iskustva, misli i sjećanja.

Osjećaji, iskustva, misli i sjećanja to smo mi. Ljudski mozak je jednostavan, sve mu mora biti logično. Bilo koji neriješeni „problem“ u naša četiri gradivna elementa može postati uzrok naše depresije. Lijekovi poput antidepresiva pružiti će samo privremeno olakšanje, ali neće riješiti naš osnovni problem. Problem s osjećajima, iskustvima, mislima i sjećanjima.

Pravi izvor depresije nije samo pitanje kemijske neravnoteže ili genetike. Depresija je odgovor – složen odgovor na stres, traumu ili potisnute emocije. Ona je odgovor na osjećaje koji nas progone, iskustva koja nas obilježavaju, misli koje nas opsjedaju i sjećanja koja odbijaju izblijedjeti.

Depresija može biti poput maligne bolesti koja se polako širi našim životom, utječući na svaki njegov aspekt. Da bi smo pronašli trajno rješenje, moramo se vratiti „korijenima“ i to ne na način da ponovno proživljavamo bol, patnju ili ljutnju, već da ih preoblikujemo.

Prošlost nije naša sadašnjost, a sigurno ne definira našu budućnost. I zato naši osjećaji, misli, iskustva i sjećanja, ponekad skriveni od naše svijesti, čuvaju ključ za našu slobodu. Da bismo se oslobodili depresije, moramo se suočiti s ovim elementima koji nas drže zarobljenima u prošlosti.

Pogled bihevioralca na depresiju

Pogled bihevioralca na depresiju nudi jedan od ključnih pristupa u razumijevanju ovog mentalnog poremećaja. Upravo bihevioristička teorija naglašava da se depresija često razvija kao posljedica nezdravih obrazaca ponašanja i negativnih iskustava.

Naime, bihevioristi smatraju da su depresivni simptomi rezultat negativnih iskustava i stresora u našem životu. Ovi događaji mogu dovesti do negativnih emocionalnih reakcija, kao što su tuga i bespomoćnost. Također, bihevioristički pristup stavlja naglasak na promatranje našeg vanjskog ponašanja kao pokazatelja unutarnjeg stanja. Na primjer, bihevioristi će primijetiti promjene u spavanju, prehrani, energiji i društvenom povlačenju kao znakove depresije. Prema biheviorističkoj teoriji, depresija može stvoriti negativne spirale ponašanja. Na primjer, osoba koja se osjeća depresivno može se povući iz društvenih aktivnosti, što može dovesti do daljnje izolacije i pogoršanja simptoma.

I ne, ne mislim da je bihevioralna terapija rješenje. Na žalost, i bihevioristima ponekada promaknu promjene u modelima ponašanja, a moderna psihoterapija se danas (između ostalog)  oslanja na kognitivno-bihevioristički pristup u liječenju depresije.

Njime se kombinira elemente kognitivne terapije (koja se usredotočuje na misli i uvjerenja) i bihevioralne terapije (koja se usredotočuje na ponašanje).

Odustajanje od sebe i iracionalnost

Depresija može dovesti do odustajanja od sebe i vlastitog života pri čemu ovo stanje može biti izuzetno izazovno i emotivno iscrpljujuće. Tako će nam motivacija za obavljanje čak i svakodnevnih zadataka biti vrlo niska. S obzirom da depresiju često prati duboki osjećaj bespomoćnosti, osjećati ćemo da gubimo kontrolu nad vlastitim životom i situacijom te da ništa ne možemo promijeniti. S obzirom da smo svi u duši, makar i mali freak control ovo je vjerojatno naj zastrašujući osjećaj. Dodatno, nisko samopouzdanje, uz gubitak osjećaja kontrole dodatno će potencirati razmišljanje o nama kao neuspješnim osobama. Posljedica svega je ranjavanje već ranjenog odnosno emocionalno ili fizičko kažnjavanje odnosno auto agresija. I na kraju, osjećaj beznađa kao središnji dio depresije čini se kao stvarni logični nastavak.

I kao da nam nije svega ovoga dosta, depresija često dovodi do iracionalnih misli, uvjerenja i ponašanja što će dodatno pogoršavati ionako ne baš dobru situaciju, a tu su i nimalo željeni kognitivni obrasci poput negativnog filtriranja pri čemu vidimo samo ono loše ili katastrofičnog razmišljanja pri čemu vidimo samo najgore moguće ishode. Dodatno, sve događaje ćemo interpretirati u skladu s našim pesimističnim pogledom na svijet (iskrivljavanje stvarnosti). Sebe ćemo dodatno kritizirati, a u životu neće biti „sredine“ odnosno sve će biti crno ili bijelo. I zato, nemoguće je vidjeti „svjetlo na kraju tunela“.

Depresija, anksioznost i agresija

Depresija i anksioznost su dva česta mentalna zdravstvena stanja koja idu zajedno. Ovo se stanje često naziva “komorbiditetom” (a ovu riječ smo često čuli u doba COVID-19) jer mnogi ljudi koji pate od depresije također doživljavaju simptome anksioznosti, i obrnuto.

Depresija i anksioznost dijele neke zajedničke simptome, kao što su promjene u spavanju i apetitu, umor, problemi s koncentracijom i iracionalni strahovi. To su glavni razlozi zašto će nam nečija depresija promaknuti jer ćemo ju svrstati pod anksioznost. Također, depresija i anksioznost često se međusobno potenciraju. Osoba s depresijom može osjećati anksioznost zbog svojih depresivnih misli i osjećaja bespomoćnosti. S druge strane, osoba s anksioznošću može osjećati depresiju zbog stalnog stresa i zabrinutosti.

Iako su depresija i agresija dva suprotna emocionalna stanja, može se desiti da će depresija dovesti do izražavanja agresivnog ponašanja ili iritabilnosti. Sama agresija može se gledati kao obrambeni mehanizam, s obzirom na bespomoćnost, tugu, frustraciju, ali isto tako može biti i rezultat izgubljene emocionalne kontrole.

Na kraju

Ono protiv čega se svi moramo boriti je stigmatizacija i relativizacija depresije.

Stigmatizacija se odnosi na negativne predrasude, stereotipe i diskriminaciju prema ljudima koji imaju određeni zdravstveni ili društveni problem, u ovom slučaju, prema osobama s depresijom što će rezultirati osjećajem srama i krivnje kod osoba koje pate od depresije. Osim toga, može ih odvratiti od traženja pomoći i podrške, jer se boje negativnih reakcija ili osuđivanja okoline.

Stigmatizacija također može dovesti do nerazumijevanja i minimiziranja ozbiljnosti depresije, što otežava osobama koje se bore s njom da priznaju svoje probleme i potraže pomoć.

Relativizacija se događa kada se ozbiljnost depresije uspoređuje s drugim problemima ili emocionalnim stanjima, često s ciljem umanjivanja važnosti depresije.

Na primjer, neki ljudi mogu reći osobama s depresijom da “svi prolazimo kroz teška vremena” ili da “svi se osjećaju tužno ponekad”, sugerirajući da je depresija samo oblik normalnih emocija.

Relativizacija depresije može biti štetna jer umanjuje ozbiljnost depresije kao mentalnog poremećaja. Svaka osoba doživljava svoje emocionalne teškoće na svoj način, i što je za jednu osobu manje stresno, za drugu može biti izuzetno teško i patničko iskustvo.

I zato, depresija predstavlja izazovni i složeni mentalni poremećaj koji utječe na mnoge aspekte ljudskog života. Ona ne pogađa samo pojedince, već i njihove obitelji, prijatelje i radno okruženje. Ključno je razumjeti da depresija nije isključivo rezultat kemijske neravnoteže u mozgu, već je rezultat kompleksne interakcije genetskih, bioloških, psiholoških i društvenih čimbenika.

Društvo, obitelj i radno okruženje igraju ključnu ulogu u prevenciji i podršci osobama koje se bore s depresijom. Ljudi imaju sposobnost da mijenjaju svoju okolinu kako bi stvorili sigurno i poticajno okruženje za rast i razvoj. Osobito u kontekstu radnih mjesta, razumijevanje i podrška zaposlenicima koji se suočavaju s depresijom mogu biti ključni za njihovo mentalno zdravlje.

Depresija često proizlazi iz neriješenih emocionalnih problema, traumatskih iskustava i negativnih emocionalnih reakcija na stresore u životu pa je u konačnici bitno i kakav trag mi iza sebe ostavljamo u odnosu na ljude kraj i oko nas.