U zadnje vrijeme sve \u010de\u0161\u0107e se provla\u010di teza da bi umjetna inteligencija mogla postati problem u trenutku kada po\u010dne u\u010diti na vlastitim sadr\u017eajima. Na prvu, to zvu\u010di logi\u010dno: sustav koji se zatvara u sebe, gubi kontakt sa stvarno\u0161\u0107u i po\u010dinje vrtjeti iste obrasce. No, nije li to sve, de facto, ve\u0107 vi\u0111eno I kod \u010dovjeka.<\/p>\n
Ali tu zapravo proma\u0161ujemo bit. Ne zato \u0161to taj problem ne postoji, nego zato \u0161to nije klju\u010dan. Klju\u010dan problem nije u tome kako u\u010di AI, nego u tome kako u\u010de ljudi odnosno, kako sve manje u\u010de.<\/p>\n
Ljudi ne u\u010de iz informacija onako kako volimo misliti. U\u010de iz situacija u kojima ih stvarnost \u201eispravi\u201d. Tek kada pretpostavka padne, kada odluka proizvede posljedicu, dolazi do korekcije. Bez toga nema stvarnog u\u010denja, nego samo interpretacija koja zvu\u010di uvjerljivo dok je ne provjerimo.<\/p>\n
AI funkcionira druga\u010dije. On ne zna \u0161to je pogre\u0161ka u smislu stvarnog ishoda. Ne zna \u0161to zna\u010di donijeti lo\u0161u odluku i snositi posljedicu. On prepoznaje obrasce i ra\u010duna vjerojatnosti. Drugim rije\u010dima, optimizira prema onome \u0161to se naj\u010de\u0161\u0107e pojavljuje, a ne prema onome \u0161to je nu\u017eno to\u010dno.<\/p>\n
Kada takav sustav po\u010dne u\u010diti na vlastitim ishodima odnosno rje\u0161enjima, ne dolazi do raspada, nego do ne\u010deg punoopasnijeg jer se gubi razlika i nestaju odstupanja. Sve se polako \u201eporavnava\u201d prema prosjeku. Rezultat je sadr\u017eaj koji ima smisla, koji je uredan i logi\u010dan, ali koji rijetko donosi ne\u0161to novo ili stvarno vrijedno.<\/p>\n
No ni to jo\u0161 nije pravi problem, problem nastaje u trenutku kada ljudi po\u010dnu raditi isto.<\/p>\n
Kada prestanu provjeravati ono \u0161to dobiju. Kada prestanu dovoditi u pitanje zaklju\u010dke koji zvu\u010de smisleno ili logi\u010dno. Kada prestanu testirati svoje ideje u stvarnom kontekstu, odnosno okru\u017eenju.<\/p>\n
Tada se gubi ono \u0161to je do sada dr\u017ealo stvari pod kontrolom, a to je kontakt sa stvarno\u0161\u0107u. Ili realno\u0161\u0107u.<\/p>\n
U tom trenutku nastaje zatvoreni krug. AI generira sadr\u017eaj, ljudi ga koriste bez stvarne provjere, taj sadr\u017eaj ulazi natrag u sustav i dodatno u\u010dvr\u0161\u0107uje postoje\u0107e obrasce. Nema velikih pogre\u0161aka koje bi sve razotkrile. Nema dramati\u010dnih koraka. Sve funkcionira, ali na razini koja ne stvara razliku.<\/p>\n
Organizacije u takvom sustavu ne propadaju naglo. One polako postaju prosje\u010dne.<\/p>\n
A prosjek je najopasnija stvar koju mo\u017eemo imati. Ne zato \u0161to je lo\u0161, nego zato \u0161to izgleda dovoljno dobro da ga nitko ne dovodi u pitanje. Odluke su razumne, procesi imaju smisla, sve djeluje stabilno, ali nema pomaka, nema diferencijacije i nema stvarne konkurentske prednosti.<\/p>\n
U svijetu u kojem svi imaju pristup istim alatima i istim informacijama, razlika vi\u0161e ne dolazi iz tehnologije. Dolazi iz toga kako ljudi koriste ono \u0161to imaju. To\u010dnije, iz toga znaju li prepoznati kada ne\u0161to \u0161to zvu\u010di uvjerljivo zapravo nije dovoljno dobro.<\/p>\n
Zato pitanje nije u\u010di li AI na AI. To je tehni\u010dki detalj. Pitanje je ostaje li \u010dovjek korektiv ili se i sam po\u010dinje pona\u0161ati kao sustav koji samo reproducira ono \u0161to mu je ponu\u0111eno.<\/p>\n
U trenutku kada se to dogodi, prestaje u\u010denje u pravom smislu rije\u010di. Ostaje samo ponavljanje. A tamo gdje se samo ponavlja, tamo se ne stvara vrijednost.<\/p>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
U zadnje vrijeme sve \u010de\u0161\u0107e se provla\u010di teza da bi umjetna inteligencija mogla postati problem u trenutku kada po\u010dne u\u010diti na vlastitim sadr\u017eajima. Na prvu, to zvu\u010di logi\u010dno: sustav koji se zatvara u sebe, gubi kontakt sa stvarno\u0161\u0107u i po\u010dinje vrtjeti iste obrasce. No, nije li to sve, de facto, ve\u0107 vi\u0111eno I kod \u010dovjeka. […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":13831,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"om_disable_all_campaigns":false,"_monsterinsights_skip_tracking":false,"_monsterinsights_sitenote_active":false,"_monsterinsights_sitenote_note":"","_monsterinsights_sitenote_category":0,"footnotes":""},"categories":[1],"tags":[75],"class_list":["post-14969","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-blog","tag-ai"],"aioseo_notices":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/deepproject.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/14969","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/deepproject.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/deepproject.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/deepproject.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/deepproject.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=14969"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/deepproject.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/14969\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":14970,"href":"https:\/\/deepproject.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/14969\/revisions\/14970"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/deepproject.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/media\/13831"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/deepproject.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=14969"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/deepproject.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=14969"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/deepproject.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=14969"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}