{"id":13012,"date":"2023-12-08T00:00:00","date_gmt":"2023-12-07T23:00:00","guid":{"rendered":"https:\/\/staging.deepproject.hr\/a-jesi-ti-meni-sretan\/"},"modified":"2025-10-20T12:40:59","modified_gmt":"2025-10-20T11:40:59","slug":"a-jesi-ti-meni-sretan","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/deepproject.hr\/en\/a-jesi-ti-meni-sretan\/","title":{"rendered":"A jesi ti meni sretan?"},"content":{"rendered":"

Predblagdansko je vrijeme i logi\u010dno je da svi i sve oko nas \u017eele prenijeti duh blagdana. Iz nekog, samo meni znanog razloga, pa\u017enju mi je privukla reklama Hrvatskog telekoma.<\/p>\n\n\n

\n
\"\"<\/figure><\/div>\n\n\n

U stvari, umjereno sladunjava, \u010dak ne previ\u0161e i naporna prikazuje gotovo klasi\u010dan \u201eproces odrastanja\u201c svakog tinejd\u017eera i koliko god nam to u nekim trenucima \u010dinilo problem, u stvari je bilo slatko. Slatka je bila znati\u017eelja na\u0161ih roditelja i slatka je bila \u017eelja da nas u svemu po\u017eure, ba\u0161 onako kako bi oni htjeli. I mo\u017eda im to i nije bila stvarna namjera, ipak su to tako uradili, jer i njima su to radili njihovi roditelji.<\/p>\n\n\n\n

I neke se stvari jednostavno prenose s koljena na koljeno. Kao i ljubav na\u0161ih roditelja prema nama. Mo\u017eda je to sve skupa bilo nekada i pomalo nespretno, ali kako se mi ponekad nismo snalazili s na\u0161im odrastanjem, nisu tako ni oni.<\/p>\n\n\n\n

Danas, a i ranije, \u010desto \u0107e se na\u0107i po stru\u010dnim \u010dlancima trebaju li roditelji (po)ljubiti svoje dijete i ako da, kako je i na koji na\u010din ispravno. Jednostavno je to u \u017eivotu, uvijek nam se netko uplete tamo gdje ne bi trebao i onda ono jednostavno postane komplicirano.<\/p>\n\n\n\n

Svi oni koji su nedjeljom kod roditelja na ru\u010dku, s njega odlaze s nekom posudicom hrane. Da se na\u0111e. Nekada je toga vi\u0161e nekada manje. Rastanak bi pro\u0161ao sa zagrljajem, mo\u017eda i poljupcem, ali rijetko je tko kome rekao \u201evolim te\u201c. I nekako smo si, valjda navikli, ljubav izra\u017eavati kroz \u017eeludac. I onda se preko no\u0107i ne\u0161to promijeni, ne\u0161to se manje lijepo dogodio, a nismo rekli \u201evolim te\u201c. I postane kasno. I \u010desto nam se to desilo da za ne\u0161to \u0161to smo htjeli, \u017eeljeli\u2026 bude kasno. A sve mo\u017eemo vratiti samo vrijeme ne. Danas imamo uglavnom svega dovoljno, ali s vremenom nikako ne izlazimo na kraj.<\/p>\n\n\n\n

I mo\u017eemo se mi furati na work balance<\/em> i svaki dan na\u0107i i\/ili izmisliti neki novi termin, ali vremena za ono \u0161to treba nema nikada dovoljno. I to je jednostavno, radi se o prioritetima.<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Kako i meni vrijeme prolazi, shva\u0107am da je sve u \u017eivotu prioritet. Bez prioriteta nema ni\u010dega. I d\u017eaba nam intrinzi\u010dna motivacija, \u017eelja, \u2026 u kona\u010dnici sve zavr\u0161i na prioritetima.<\/p>\n\n\n\n

\u017divot mijenja nas, mi poku\u0161avamo promijeniti na\u0161 \u017eivot. I nije lako. I onda se na kraju dana \u010dudimo kako je \u201epozdrav laktom\u201c doveo do toga da se ne sje\u0107amo kada smo nekoga zagrlili. Na kraju dana se pitamo, a za\u0161to smo se s nekime whatsappali pola sata ili sat, a nismo se \u010duli, vidjeli, zagrlili\u2026<\/p>\n\n\n\n

I onda u nekom trenutku, kada je opet kasno, shvatimo da je netko nestao po putu, da smo nekoga izgubili, zagubili, a nismo ga zagrlili.<\/p>\n\n\n\n

Jer, prioriteti, jer uvjetovanje.<\/p>\n\n\n\n

Zaborav<\/h2>\n\n\n\n

Na \u017ealost, \u010dovjek je tako napravljen da zaboravlja. Zaboravlja i one dobre i one lo\u0161e stvari, doga\u0111aje, ljude\u2026<\/p>\n\n\n\n

Bez \u017eelje da u\u0111em u neku dublju psihoanalizu za\u0161to se to doga\u0111a, re\u0107i \u0107u samo da je zaboravljanje prirodan proces koji nam poma\u017ee filtrirati i organizirati silne informacije \u201ekoje nas okru\u017euju\u201c, \u010dine\u0107i prostor za nove.<\/p>\n\n\n\n

Va\u017eno je re\u0107i da zaboravljanje nije uvijek negativno. Ono nam omogu\u0107uje prilagodbu novim situacijama, u\u010denje iz iskustava i izbjegavanje emocionalnog optere\u0107enja pro\u0161lo\u0161\u0107u.\u00a0 I klju\u010dno je za prilagodbu i pre\u017eivljavanje, omogu\u0107uju\u0107i nam da se fokusiramo na sada\u0161nji trenutak i budu\u0107nost bez nepotrebnog tereta pro\u0161losti.<\/p>\n\n\n\n

Ipak, nekih se stvari (rado) sje\u0107amo. Rado \u0107emo se sjetiti na\u0161eg djetinjstva. I to je jednostavno za\u0161to je tako. U djetinjstvu smo imali i osje\u0107ali jaku emotivnu povezanost s ljudima koji su nas okru\u017eivali. Emocije u na\u010delu imaju klju\u010dnu ulogu u stvaranju dugotrajnih sje\u0107anja. Doga\u0111aji koji su bili popra\u0107eni sna\u017enim emocijama, bilo da su pozitivne ili negativne, imaju ve\u0107u vjerojatnost da \u0107e nam ostati duboku urezani u pam\u0107enje.<\/p>\n\n\n\n

Osobno nikada ne\u0107u zaboraviti odlazak na more. Topla ljetna no\u0107 koja se lagano zavr\u0161ava i prelazi u jutro. Crveno sunce koje se lagano dizalo iznad \u017eeljezare. Huk strojeva iste te \u017eeljezare u daljini koji je tu ti\u0161inu \u010dinio nekako glasnom. Dok su nas starci probudili ispred zgrade je ve\u0107 bio parkiran auto, za njega je bila priklju\u010dena kamp prikolica i sve je bilo spremno da se krene. Mene i sestru su \u201eubacili\u201c na zadnja sjedala. Izme\u0111u njih i prednjih sjedala su bili nabijene le\u017ealjke za pla\u017eu koje su \u010dinile krevet. S na\u0161im jastucima, medekima\u2026 I dok smo napu\u0161tali svjetla grada, kabinu su osvjetljavala prednja svjetla s prikolice. A sestra i ja smo \u0161irom otvorenih o\u010diju gledali sela Benije koja su se budila u sumaglici.<\/p>\n\n\n

\n
\"\"<\/figure><\/div>\n\n\n

Da, u djetinjstvu smo bili puni novih i zna\u010dajnih do\u017eivljaja. Djetinjstvo je razdoblje kada se mnogo toga doga\u0111a po prvi puta, stvaraju\u0107i jedinstvene i nezaboravne trenutke. Ali, ono \u0161to ga je definitivno obilje\u017eilo, bili su intenzivni osje\u0107aji.<\/p>\n\n\n\n

Naravno, ima u tom pam\u0107enju i ne\u0161to razloga u na\u0161em psiholo\u0161kom i neurolo\u0161kom odrastanju \u00a0jer u tom periodu na\u0161 mozak prolazi intenzivan razvoj, uklju\u010duju\u0107i stvaranje sinapti\u010dkih veza pa i ti procesi mogu pobolj\u0161ati pam\u0107enje nekih doga\u0111aja, situacija.<\/p>\n\n\n\n

U pam\u0107enju veliku ulogu igraju i senzorna iskustva poput mirisa, okusa, zvukova i vizualnih doga\u0111aja.<\/p>\n\n\n\n

Danas<\/h2>\n\n\n\n

Svi smo \u017eeljeli odrasti. \u0160to prije. \u0160to br\u017ee. \u017deljeli smo biti neovisni kao i na\u0161i roditelji. I u toj pri\u010di odrastanja zanimljivo je kako smo uspjeli od dje\u010dje radosti radosti i znati\u017eelje, na na\u0161em putu prema ozbiljnosti do\u0107i (i) do anksioznosti.<\/p>\n\n\n\n

Jedemo, a da se ne sje\u0107amo okusa. Putujemo na posao, a da se ne sje\u0107amo \u0161to smo vidjeli i koga smo sreli. Dru\u017eimo se (ili ne), a ne sje\u0107amo se o \u010demu smo pri\u010dali.<\/p>\n\n\n\n

Prema Paulu Ekmanu, ameri\u010dkom psihologu razlikujemo osnovne emocije: sre\u0107u, tugu, strah, iznena\u0111enje, ga\u0111enje i kraljicu svih emocija ljutnju.<\/p>\n\n\n\n

Kada \u201eizvrtimo\u201c na\u0161 \u017eivot, zanimljivo \u0107e biti postati svjestan koja emocija nam je prevladavala.<\/p>\n\n\n\n

Korak po korak, dan po dan, na\u0161a znati\u017eelja, sre\u0107a, hrabrost da probamo ne\u0161to novo, nau\u010dimo ne\u0161to, polako je nestajalo. I danas \u0107emo za mnoge ljude re\u0107i da nisu previ\u0161e otvoreni ka novim iskustvima. Nekada\u0161nje avanture i bezbri\u017eno putovanje u nepoznato smo zamijenili sa \u017eivotnim avanturama i zabrinutim putovanjem u nepoznato.<\/p>\n\n\n\n

Igra je nestala. Mi smo postali \u201eveliki\u201c, a \u017eivot je postao ozbiljan.<\/p>\n\n\n

\n
\"\"<\/figure><\/div>\n\n\n

Korak po korak, dan po dan ispo\u010detka se sve mjerilo ocjenama, diplomama, pa KPI-jevima, pla\u0107om, ve\u0107im ili manjim televizorima, ve\u0107im ili manjim autima\u2026<\/p>\n\n\n\n

Kroz medije i dru\u0161tvene mre\u017ee pratimo uspje\u0161ne ljudske pri\u010de, a mi se po\u010dinjemo boriti sami sa sobom, poku\u0161avamo prioritizirati stvari, doga\u0111aje, ljude pa i emocije.<\/p>\n\n\n\n

Poku\u0161avamo \u017eivjeti neki (nedosanjani) san. Na taj san, kao na \u201eobi\u010dne\u201c ljude koji su \u201erobovi\u201c svoga iskustva i okru\u017eenja utje\u010du dru\u0161tvena kultura, mediji, globalizacija, digitalizacija\u2026 nastavite niz.<\/p>\n\n\n\n

Kroz reklamu se provla\u010di pjesma koja ide nekako ovako:<\/p>\n\n\n\n

O Bo\u017ei\u0107u, o Bo\u017ei\u0107u,
Ba\u0161 volim svoju rodbinu,
Ujak s vrata davi me,
Kol’ko jo\u0161 do obrane?
Tetka veli: komad si,
Ajmo te o\u017eeniti,
Mama \u017eeli unu\u010de,
A ja joj kupim papu\u010de.<\/p>\n\n\n\n

Uvjetovanje<\/h2>\n\n\n\n

Uvjetovanje je prvi put opisano od strane Ivana Pavlova i na osnovu toga smo dobili i Pavlovljev efekt. U na\u010delu je to psiholo\u0161ki pojam koji se odnosi na proces u\u010denja ili prilagodbe pona\u0161anja. Uvjetovanje postaje vidljivo kroz na\u0161u borbu s prioritetima, dru\u0161tvenim normama i o\u010dekivanjima. Odrastanje \u010desto nosi sa sobom pritisak da se zadovolje norme uspjeha, \u010desto definirane vanjskim faktorima poput karijere, financijske stabilnosti ili dru\u0161tvenog statusa. Umjesto da \u017eivimo trenutak, po\u010dinjemo stvarati velike planove i fokusirati se na velika planiranja i ostvarivanje ciljeva. I to je u redu, ali nekako je mjera bitna, jer ina\u010de gubimo spontanost<\/strong>, sa spontano\u0161\u0107u nestaje radost i sloboda<\/strong> koju smo nekada imali, iskusili.<\/p>\n\n\n\n

Prisje\u0107amo li se rado djetinjstva i zbog toga?<\/p>\n\n\n\n

Dru\u0161tveni utjecaji, mediji i vanjski standardi \u010desto oblikuju na\u0161a o\u010dekivanja i prioritete. Uvjetovanje da se uskladimo s tim normama rezultirati \u0107e gubitkom autenti\u010dnosti<\/strong> i iskrene radosti.<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Oslanjanjem na na\u010din koji komuniciramo ukazuje nam na paradoks suvremenog dru\u0161tva gdje se, unato\u010d tehnolo\u0161kim sredstvima koja nam olak\u0161avaju komunikaciju, gubi prava povezanost, izra\u017eavanje emocija i spontanost.<\/strong><\/p>\n\n\n\n

I zato, uvjetovanje je okej, jednostavno ga mora biti i u nekoj mjeri svijet \u010dini boljim mjestom za \u017eivot, no prepoznavanje uvjetovanja i svjesno odabiranje vlastitih prioriteta vratiti \u0107e nam spontanost u na\u0161 \u017eivot i omogu\u0107iti istinsko izra\u017eavanje emocija.<\/strong><\/p>\n\n\n\n

A jesi ti meni sretan?<\/h2>\n\n\n\n

I zato reklama zavr\u0161ava s pitanjem bake: A jesi ti meni sretan? Uvjetovanje je nit koja povezuje mnoge aspekte \u017eivota odraslih ljudi, od prioriteta do izra\u017eavanja ljubavi.<\/p>\n\n\n\n

Strukturirani \u017eivot je ubio dijete <\/em>u nama i zato je vrijeme da se vratimo svom mla\u0111em sebi. Vrijeme je za opu\u0161tanje, prestanak sumnje u sebe te za prihva\u0107anje sebe onakvog kakvi jesmo. Vratimo se nama i ponovno kao dijete otkrijmo autenti\u010dnost i radost.<\/p>\n\n\n\n

I zato neka nam ovaj period bude prilika da ispravimo sve za \u0161to sutra mo\u017ee biti kasno. Pa kada \u0107emo se vra\u0107ati od nekuda s posudicom francuske salate i komadom mesa, to je okej, ali samo ako smo prije nego smo to primili, rekli: volim te.<\/p>\n\n\n\n

Okej je i \u201ekupiti papu\u010de\u201c!<\/p>\n\n\n

\n
\"\"<\/figure><\/div>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Predblagdansko je vrijeme i logi\u010dno je da svi i sve oko nas \u017eele prenijeti duh blagdana. Iz nekog, samo meni znanog razloga, pa\u017enju mi je privukla reklama Hrvatskog telekoma. U stvari, umjereno sladunjava, \u010dak ne previ\u0161e i naporna prikazuje gotovo klasi\u010dan \u201eproces odrastanja\u201c svakog tinejd\u017eera i koliko god nam to u nekim trenucima \u010dinilo problem, […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":13014,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"om_disable_all_campaigns":false,"_monsterinsights_skip_tracking":false,"_monsterinsights_sitenote_active":false,"_monsterinsights_sitenote_note":"","_monsterinsights_sitenote_category":0,"footnotes":""},"categories":[1],"tags":[],"class_list":["post-13012","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-blog"],"aioseo_notices":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/deepproject.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/13012","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/deepproject.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/deepproject.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/deepproject.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/deepproject.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=13012"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/deepproject.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/13012\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":13017,"href":"https:\/\/deepproject.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/13012\/revisions\/13017"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/deepproject.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/media\/13014"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/deepproject.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=13012"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/deepproject.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=13012"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/deepproject.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=13012"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}