U antičkoj Grčkoj, posebno u gradu Tebi, djelovala je vojna postrojba poznata kao Sveta četa Thebe – skupina od 300 elitnih vojnika (150 parova muškaraca) kojima su se divili zbog njihova izuzetnog borbenog duha i čvrste međusobne povezanosti. Ova jedinica često se spominje u kontekstu istospolnih odnosa, a mnogi se pitaju: „Jesu li članovi Svete čete (doista) bili homoseksualci?”
Odgovor je složen, ponajviše zato što su stari Grci na homoseksualnost gledali drugačijim očima nego što to činimo danas. Ipak, ono što znamo o Svetoj četi otvara zanimljiva pitanja o utjecaju bliskih veza na psihološku i društvenu dimenziju ratovanja te kako se sve to odražava u današnjem poimanju homoseksualnosti.
U vremenu kad je Sveta četa osnovana (4. stoljeće pr. Kr.), istospolni odnosi u Grčkoj nisu se promatrali kroz leću suvremene seksualne orijentacije. Ključni izvori, poput onih Plutarhovih, bilježe da su članovi Svete čete bili „ljubavnici” ili „vrlo bliski drugovi”, no tada nije postojao koncept „homoseksualca” kao trajne, stabilne oznake osobnog identiteta.
Antički izvori sugeriraju da je upravo prisutnost snažne emocionalne i intimne veze povećavala lojalnost. Vojnici koji imaju partnera u istom odredu, vjerovalo se, neće napustiti borbu. Na taj način ljubav je, paradoksalno, iskorištena kao vrhunsko sredstvo ratne strategije.
Danas govorimo o seksualnoj orijentaciji – sklonosti prema osobama istog spola (homoseksualnost), suprotnog spola (heteroseksualnost) ili obaju spolova (biseksualnost). Ova podjela na orijentacije relativno je novija i postala je dijelom šire znanstvene i društvene rasprave tek tijekom 19. i 20. stoljeća.
Kad bismo pokušali članove Svete čete Thebe „prevesti” u današnje pojmove, možda bismo ih nazvali homoseksualcima ili biseksualcima. Ipak, moramo biti svjesni da su živjeli u društvu čije su vrijednosti i normativi bili bitno drugačiji – uloga i forma istospolne ljubavi nisu se nužno poistovjećivali sa suvremenim identitetskim etiketama.
Podsvijest igra važnu ulogu u formiranju stavova, privlačnosti i emocionalnih reakcija. Od najranijeg djetinjstva, čovjek upija signale iz okoline – medija, obitelji, društva – koji mu šalju poruke o „poželjnim” ili „nepoželjnim” ponašanjima. U kontekstu Svete čete, možemo zamisliti da su grčki vojnici u svojoj kulturi također imali internalizirana vjerovanja o tomu što jest ili nije prihvatljivo. Međutim, u Tebi je postojao prostor gdje su istospolne veze bile ne samo dozvoljene, nego i cijenjene u vojne svrhe.
Stručnjaci za vojnu psihologiju ističu da čvrste emocionalne veze među vojnicima mogu povećati koheziju postrojbe i hrabrost u borbi. Ljubav ili snažna naklonost prema suborcu može biti snažan motivator – ljudi će se žrtvovati za nekog do koga im je duboko stalo.
U današnjem kontekstu, vojske diljem svijeta primjenjuju različite pristupe za stvaranje „timskog duha”, iako poticanje romantičnih ili seksualnih odnosa, naravno, nije uobičajena praksa. Ipak, primijećeno je da bliska prijateljstva i uzajamno povjerenje pozitivno utječu na vojničke rezultate i spremnost na suradnju.
Društvo u staroj Grčkoj bilo je složeno po pitanju istospolnih odnosa. U nekim polisima (gradovima-državama) postojali su običaji i tradicije koji su određivali kad, s kime i pod kojim uvjetima istospolni odnos smije postojati. Kod atenskog modela „pedagogije” (mentor–učenik) naglasak je bio na obrazovanju, a fizički aspekt promatrao se kroz hijerarhiju dobi i statusa. Kod Tebanaca, barem kad je riječ o Svetoj četi, čini se da je naglasak bio na uzajamnoj lojalnosti i vrhunskoj vojničkoj spremi.
S dolaskom kršćanstva u Rimskom Carstvu i širenjem kršćanskih vrijednosti, odnos prema homoseksualnosti naglo se mijenja. Istospolni odnosi sve su više percipirani kao grijeh i kroz stoljeća su bili kažnjavani i društveno stigmatizirani. Zbog toga su nestala ona „liberalnija” antička shvaćanja istospolne intime.
Od 19. stoljeća nadalje počeli su se razvijati medicinski, psihološki i sociološki pristupi kojima se pokušavalo razumjeti (i često patologizirati) homoseksualnost. Tek u drugoj polovici 20. stoljeća, zahvaljujući brojnim društvenim pokretima i znanstvenim istraživanjima, homoseksualnost se sve manje tretira kao devijacija, a sve više kao prirodno varijantna seksualna orijentacija.
Što možemo naučiti iz priče o Svetoj četi Thebe kada govorimo o današnjem poimanju homoseksualnosti?
U konačnici, iako su članovi Svete čete Thebe prema našim kriterijima mogli biti „homoseksualni parovi”, njihov životni kontekst bio je neusporediv s modernom društvenom situacijom. Za nas, danas, vrijednost te priče leži u razumijevanju da ljudska bliskost i intimnost mogu imati iznimno snažan učinak – bilo u dobru ili u zlu, ovisno o tomu kako društvo usmjerava i vrednuje takve odnose.
Sveta četa Thebe primjer je jedne od najfascinantnijih priča o povezanosti ljubavi i ratovanja. Iz modernog kuta gledanja, njihova predanost sugerira postojanje istospolnih odnosa koji su bili društveno priznati i pohvaljeni. Ipak, svijest o različitim kulturnim obrascima i povijesnim okruženjima podsjeća nas da je pojam „homoseksualnosti” kakav danas poznajemo tek jedno od mogućih tumačenja. Ono što se ne mijenja jest univerzalna ljudska potreba za dubljom vezom – bilo ona romantične, seksualne ili prijateljske prirode – i njezina golema moć da ujedinjuje ljude, oblikuje društvo i, ponekad, mijenja tijek povijesti.